Naša nas prošlost ne može definirati, ali naše odluke itekako mogu

U tri godine dogodi se svašta, Zemlja se oko svoje osi zarotira preko 1000 puta, a mnogi se zateknu na istom mjestu. “Gdje si bio, šta si radio?” – vrti im se glavom, a odgovora nema. Planovi su bili veliki, ali od svih tih silnih planova desilo se ništa. Jer sanjati je lako, kod onog ‘treba raditi’, većina zapne.

Prije tri godine nisam imala neke velike planove, zapravo sam se pokušavala održati na hrpi, nakon poslovnog brodoloma i ljubavnog razočaranja. Nisam znala u kom bih smjeru, ali sam odlučila da kako god bilo i što god život donio, ići ću naprijed, dan po dan.

Iskustva iza mene bila su poprilično loša, neka doživljena mojom naivnošću, druga čistom ljudskom zlobom i zavišću, ali mnogo su me naučila. Prije svega da zaista vrijedi ona dobra stara “psi laju, karavane prolaze” ili u mom slučaju “ljudi laju, karavane prolaze”.

Napad na tuđi uspjeh, kao opravdanje za vlastiti neuspjeh

Neki baner

Što želim reći?

Ljudi uvijek pronađu razlog da ih pokosi ljubomora, nađu način da nekog tko ih zapravo bode i čiji im uzlet smeta, okarakteriziraju lošim, samo kako bi sebe učinili boljima u vlastitim očima. Skupe se tako u male jalne grupe i siju pakost. Pišu, prozivaju, liječe komplekse i misle da tako nekog degradiraju, ali zapravo degradiraju sami sebe.

Vrijeme ide i pokaže zapravo gdje su, što su napravili sa sobom, jesu li što god naučili, jesu li se oko čega i pomučili ili su ostali na istom mjestu.

U mom slučaju, bez velikih planova i ideja, dospjela sam poprilično daleko. Sve što mi se tad činilo nemogućim, sada živim. Između mene tad i mene sad, ne stoji samo vrijeme, stoji upornost. To je prvenstveno odluka da ću najbolja biti sebi, da ću vrijedno raditi, da neću odustajati ni posustajati, da ću iz svega što mi se u datom trenutku prišilo izrasti bolja i jača, mudrija, zrelija i da nikada neću izgubiti svoju ljudskost i empatiju, ma što god postigla.

Uspjesi koji su došli, pokazali su mi da sam postala mnogo bolja osoba, ona koja stoji iza svojih riječi, ali prije svega potkrepljuje ih djelima. Ona koja mnogo radi i malo priča. Ona koja ne pristaje na šuplje kompromise jer zna koliko vrijedi i stoji iza ljudi koji su stali uz njen bok.

Što me čini boljom?

Jesam li postala bolja zbog ljudi oko sebe ili sam okupila divne ljude jer sam i sama postala bolja? Ne znam. Znam da u starim okvirima vlastite duše nisam bila ispunjena i da su zbog toga oko mene bili ljudi koji su odisali istim, osjećajem nerealiziranosti. Moja je odluka bila graditi sebe. Ne znam koje su bile njihove odluke niti su mi važne. Vrijeme koje je proteklo od tada do danas pokazalo je da je moje srce bilo na mjestu i da trud uvijek bude nagrađen.

Ništa nemamo od uzgajanje mržnje i trovanja svoje duše otrovnim strelicama. Ništa nemamo od čuvanja ogorčenosti pod jezikom i ništa nemamo od ispravljanja “krivih Drina”.

Samo sebe možemo pokušati izvesti na što bolji put. Samo u sebe možemo ulagati, samo se svojim stavovima i uvjerenjima baviti i samo svoj život gledati, ići stazom korak po korak, ne gledajući previše unaprijed i ne gradeći kule od pijeska.

Nitko drugi nas ne može definirati. Ničiji jezik nije jači od osobe koja smo i koja zna što želi, može i koliko vrijedi.

Ničiji jezik nije jači od naših djela.

Jer kad vrijeme prođe, dovoljno je pogledati gdje se tko nalazi, kao osoba, kao ličnost, kao prijatelj, brat, rođak, susjed… kolike je stepenice putem prehodao, na koje se uspone odvažio i je li putem ikome pružio ruku da se i on uspne.

Samo to se broji.

Dokle god čovjek u sebi jedinu motivaciju pronalazi u pokušajima da drugog umanji i obezvrijedi, on je zalud potratio svoje dane i godine i svoju priliku na ovome svijetu.

Tko si sutra, odlučuješ danas

Zemlja se i dalje nastavlja okretati. Proći će još dana i godina i opet ćemo u nekom trenutku svi raditi reviziju vlastita života i vlastite duše i opet će nam izvanjske okolnosti pokazati tko smo mi. Jesmo li postali bolji? Jesmo li ostvarili željeno? jesmo li sačuvali i unaprijedili vlastitu ljudskost? Ili još uvijek tapkamo na istom mjestu, gušeći se istim emocijama zavisti i pakosti, ili pak s druge strane čiste naivnosti?

Ništa nam vrijeme ne odnosi, ništa nam ne krade, godine pred nama daju nam samo mogućnost da budemo bolji i živimo bolje, unutar sebe a onda i u materijalnom svijetu oko nas.

I ništa nam drugi ljudi ne čine, ništa nam nisu ni dali ni oduzeli, sve smo što imamo i nemamo skrojili mi sami sebi.

Netko tako odlučuje u ovom trenutku biti kivan na ove riječi, svijet i okolnosti, netko odlučuje odmahnuti rukom i reći “ma pričaš bez veze”, a netko, netko će se zapitati, netko će odlučiti sebi biti bolji. Netko će tu biti baš kao i ja, spreman sebi dati najbolje, da bi to najbolje dao svijetu oko nas.

To je sve, to je cijela mudrost.

Gdje ćemo biti za tri godine od sad? To ovisi o onome što odlučujemo sada. Jer nijedan trenutak ni prošli, a osobito ne budući, jer budućnost je iluzija, nije jači od sadašnjeg trenutka.

A Zemlja se i dalje okreće…

Neki baner
No Comments Yet

Comments are closed