Sjedio je na terasi i pio kavu koja je bila prehladna, što je odgovaralo njegovom raspoloženju.
Bio je kraj lipnja. More je mirisalo na sol, sunčanu kremu i lagano na kanalizaciju – mediteranski ambijent u svojoj punini. Ribari su prolazili rivom s kantama koje su vjerojatno bile prazne. Mačka je spavala na kamenom zidu s dostojanstvom koje Luka nije mogao pripisati ni jednom čovjeku kojeg je poznavao.
Razmišljao je o seksu.
Ne na način na koji se obično razmišlja o seksu – s uzbuđenjem, čežnjom ili onom tupom pozadinskom žudnjom koja živi negdje iza lijevog oka. Razmišljao je o njemu analitički, kao o problemu koji nije nerješiv unutar zadanih parametara, već kao o jednadžbi u kojoj su sve varijable pristrane.
Biologija te želi privoljeti nečemu, pomislio je. A etika te pita: ali kako ćeš doći do toga bez narušavanja integriteta sustava?
Astralna varijabla kao ispričnica za izostanak logike
Marina je sjela za stol bez poziva, što je bio njen ustaljeni modus operandi. Imala je naočale za sunce i kosu skupljenu na način koji je sugerirao bezbrižnost, ali je zahtijevao barem dvadeset minuta strateškog planiranja pred ogledalom. Ona je bila jedna od onih žena koje su uvijek „na terenu“ – antropološki izraz koji je Luka koristio interno da označi ljude koji žive kao da ih neprestano snima skrivena kamera za dokumentarac o prosvijećenosti.
– Izgledaš kao da misliš nešto dosadno – rekla je, uzimajući njegovu čašu vode bez pitanja. Na maskici njenog telefona blistao je zlatni simbol lotosa, kupljen vjerojatno u istom digitalnom bespuću kao i njeni stavovi o kozmosu.
– Razmišljam o biologiji kao etičkom problemu.
– Mmm. – Izvadila je telefon, provjerila notifikacije kao da traži odobrenje od samog svemira, pa ga vratila na stol. – To je zapravo jako Šiva.
Luka je sačekao, osjećajući kako mu se u želucu skuplja poznata težina.
– Šiva je destruktivno načelo – nastavio je, jer nije mogao a da ne nastavi – koje se u vedskoj kozmologiji ne odnosi na seksualnost ni na etiku reprodukcije nego na…
– Da, da – prekinula ga je – ali energetski, znaš? Taj tvoj konflikt koji osjećaš, to je Šiva koji razbija lažne strukture tvog ega. Trebaš se samo prepustiti toku.
Jednadžba, pomislio je Luka, sada ima i astralnu varijablu koja služi kao univerzalna ispričnica za izostanak logike.
Jaz između biološke nužnosti i etičke čisтоće
Problem koji ga je mučio nije bio sentimentalan. Nije bio ni erotičan u pravom smislu. Bio je logički.1
Da bi se ostvarilo ono što biologija traži, potrebna je suradnja druge osobe. Suradnja druge osobe rijetko se postiže potpunom transparentnošću.
„Zdravo, biologija nas oboje treba u istom prostoru u isto vrijeme bez odjeće“ nije rečenica koja funkcionira na terasi kafića ni na bilo kojem drugom poznatom zemljopisnom punktu civiliziranog svijeta. Dakle, postoji jaz između biološke nužnosti i etičke čisтоće procesa. Taj jaz popunjava nešto što – ako ga gledaš hladno – ima sve karakteristike performansa.
Nisi ti. Nisi potpuno ti. Biraš verzije sebe koje ćeš projicirati. Reguliraš boju glasa. Namjerno izostavljaš rečenice koje bi bile iskrene, ali terminalno kontraproduktivne.
Je li to manipulacija? pitao se. Ili je to jednostavno – komunikacija?
Razlika između te dvije kategorije bila mu je sve manje jasna što ju je dulje promatrao, poput fiksiranja u jednu točku dok se slika ne počne raspadati na piksele.
…
1 Ovdje valja napomenuti, iz čisto deskriptivnih razloga, da je mediteranska ezoterijska scena razvila vlastiti vokabular za ovaj problem: „nesposobnost otvaranja srčane čakre“, „neusklađenost niske i visoke vibracije“ i, u posebno teškim slučajevima, „karmički blok iz prethodnog života“. Svi ovi izrazi imaju zajedničku karakteristiku: prenose odgovornost iz intersubjektivnog prostora u prostor metafizičkog deficita. Ovo je izuzetno korisno jer eliminira neugodnu mogućnost da je problem jednostavno – nedostatak kemije ili, još banalnije, neprivlačnost.
…
– Znaš što je tvoj problem – rekla je Marina, naručivši espresso koji vjerojatno neće platiti – ti si previše u umu.
– Svi smo u umu, Marina. To je definicija bitka svjesnog bića. Alternativa je biti ameba ili kamen.
– Ne, ne. Ti si zatočen u umu. Nisi prisutan u tijelu.
Luka je pogledao svoje ruke. Izgledale su prisutno. Bile su ovdje, na ovom stolu, u ovom specifičnom lipanjskom prijepodnevu, podložne istim zakonima entropije kao i sve ostalo.
– Moje tijelo je ovdje – rekao je polako.
– Fizički, da. Ali energetski si u nekom drugom frekvencijskom pojasu.
– Marina, energetski i fizički su ili sinonimi unutar termodinamike, ili ovaj razgovor nema epistemički temelj.
Ona ga je gledala sa sažaljenjem koje je rezervirala za ljude koji još uvijek vjeruju u objektivnu stvarnost i koji nikada nisu pohađali sound bath retreat u Toskani.
Glad koja se ne stidi same sebe
Ali ovdje je bila kvaka, i to ga je mučilo više nego što je bio spreman priznati čak i sebi – Marina nije bila posve u krivu.
Ne u smislu čakri. Ne u smislu energetskog tijela i vibracija, što je za Luku imalo isti status kao i horoskop u besplatnom jutarnjem listu. Ali u smislu nečega ispod toga, nečeg što je ezoterija opisivala pogrešnim rječnikom, ali je ipak pokušavala locirati.
Bio je u obrani. Uvijek. Opservacija je bila njegova metoda, ali i njegova zaštitna ploča. Ako si antropolog koji promatra, nikad nisi subjekt koji pati.
Biologija, međutim, nije čitala njegove metodološke fusnote. Nju nije bilo briga za njegovu potrebu za etičkom čisтоćom.
…
Ribari su se vratili. Kante su, ispostavilo se, bile pune – mala srebrnasta tjelesa koja su se još uvijek micala u ritmu mora kojeg više nije bilo. Mačka se probudila s preciznim osjećajem za trenutak i krenula prema kantama s dostojanstvom koje je sada izgledalo kao nešto sasvim drugo: kao glad koja se ne stidi same sebe.
Eto, pomislio je Luka. Barem mačka ne treba fusnotu da bi opravdala svoje postojanje.
Naručio je još kave. Stigla je prehladna. Odgovarala je raspoloženju.
– Trebaš samo – rekla je Marina, i zastala s onom dramatičnom pauzom koja je bila njen zaštitni znak, dok joj se sunce odbijalo o kristal na lančiću – prestati pokušavati kontrolirati ishod.
– A što bih trebao raditi umjesto toga?
Ona se nasmiješila na način koji je sugerirao da posjeduje ključeve kraljevstva, ali da ti ih neće dati jer tvoja aura još nije spremna za tu težinu.
– Biti. Samo budi.
Luka je popio zadnji gutljaj kave. Bila je gorka i hladna.
Biologija je čekala u sjeni terase, strpljiva, slijepa i potpuno nezainteresirana za njihovu semantiku.
Ako ti je ovaj sudar biologije, logike i modernih “objašnjenja stvarnosti” poznat, onda će ti biti poznata i scena iz kolumne Vježbe viših vibracija – gdje se stvarni život pokušava objasniti pojmovima poput energije, vibracija i duhovnog rasta.
Tamo, kao i ovdje, ostaje isto pitanje: jesmo li stvarno evoluirali u razumijevanju sebe – ili smo samo zamijenili stare iluzije novim, sofisticiranijim riječima?
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
