Sabina je mjerila ljubav u satima, kao što je njezina majka mjerila u eurima, a baka u kilogramima brašna. Sjedila je na rubu kreveta u apartmanu koji je mirisao na novi namještaj i staru tugu, brojeći minute na platinastom Rolexu, daru klijenta koji je tvrdio da vrijeme nema cijenu, dok je plaćao njezino po tarifi od pet stotina eura.
„Volim te”, rekao je Viktor, direktor hedge fonda, dok je zakopčavao manšete. To je rekao već trinaest puta u posljednjih šest mjeseci. Sabina je vodila evidenciju u maloj crnoj Moleskine bilježnici, s vremenom provedenim u orgazmima (stvarnim: 2, simuliranim: 47), svađama (0 – previše su skupe po minuti) i šutnji (397 minuta – najisplativije).
„Znam”, odgovorila je, navlačeći čarape. Svilene, s malim defektom na peti koji ju je podsjećao da je sve roba s greškom, samo je pitanje tko primijeti.
INVESTIRAJ U LJUBAV
U susjednoj sobi, kroz tanke zidove luksuznog hotela, par se svađao već četrdeset i sedam minuta o tome tko je zaboravio rezervirati restoran za godišnjicu. Sabina je izračunala: po njihovoj prosječnoj plaći, ta svađa ih je koštala oko 62 eura u izgubljenoj produktivnosti. Njena šutnja s Viktorom u istom periodu zaradila joj je 391 euro.
„Investiraj u ljubav”, pročitala je jutros na motivacijskom posteru u fitness centru, dok je trčala na traci koja nije vodila nikud, baš kao ni veza s Viktorom. Ali tko kaže da ljubav mora voditi nekamo? Možda je dovoljno da jednostavno – plaća.
Viktor joj je ostavio novac na noćnom ormariću, kao i uvijek, ali ovaj put je dodao i ceduljicu: „Za vrijeme koje smo proveli u ljubavi.” Sabina se nasmijala, prvi put iskreno tog dana. Vrijeme provedeno u ljubavi. Kao da je ljubav bila soba koju možeš iznajmiti po satu.
NOĆNE SMJENE
Kod kuće, u stanu koji je dijelila s cimericom koja je mislila da Sabina radi noćne smjene u call-centru, otvorila je Excel tablicu naslovljenu „Emocionalni portfolio 2025″. Stupci su bili označeni imenima klijenata, redovi vrstama usluga: „Slušanje o bivšoj ženi”, „Simulacija intimnosti”, „Terapeutsko milovanje”, „Diskusije o egzistencijalnoj praznini (premium tarifa)”.
Viktor je bio njen najisplativiji klijent, ali ne zbog seksa. Plaćao je dodatnih dvjesto eura po satu za „autentičnu prisutnost” – što je značilo da Sabina nije morala glumiti ništa osim same sebe. Ironija je bila u tome što je zaboravila kako samu sebe glumiti.
Foto: Canva
Telefon je zavibrirao. Poruka od Viktora: „Sutra? Dupla tarifa. Želim da se posvađamo.”
Sabina je zurila u ekran. U pet godina rada, nitko nikad nije platio za svađu. Odgovorila je: „Svađa se naplaćuje po minuti unaprijed. Teme: ti biraš. Intenzitet: dogovorimo. Pomirenje nije uključeno u cijenu.”
„Savršeno”, odgovorio je. „Želim da bude stvarna. Kao oni u susjednoj sobi. Oni barem još osjećaju nešto.”
REĆI ISTINU
Sabina je zatvorila Excel. Vrijeme provedeno u kalkulaciji ljubavi: 17 minuta. Vrijeme provedeno u ljubavi: nula. Vrijeme provedeno u iluziji da postoji razlika: neprocjenjivo.
Kroz zid je čula zijevanje od cimerice. Sutra će joj reći istinu. Ili prekosutra. Kad skuži koliko košta laganje po minuti, kad to pretvori u realnu valutu. Kad shvati da je svaka investicija u ljubav zapravo kratka prodaja nade, kladiš se da će vrijednost pasti prije nego što moraš isplatiti.
A možda neće reći ništa. Možda će nastaviti glumiti da glumi, investirati u ljubav koja je derivat, u vrijeme koje se mjeri samo kako bi se moglo potrošiti.
Jer na kraju, svi mi plaćamo za iluziju. Neki eurima, neki godinama, neki životom.
Jedino je ona to pretvorila u biznis model.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
