Radionica se održavala u starom konaku iznad rive, u prostoriji koja je nekoć služila za sušenje smokava. Sada su na zidovima visjele tibetanske thanke iz kineske tvornice, a u kutu je stajao bijeli Buda od keramike, neutralna izraza lica, kao da je upravo shvatio koliko je daleko od kuće.
Mia je vodila grupu već treću godinu. Certificirala se u Glasgowu, trodnevni online tečaj, dvjesto funti, PDF diploma s keltskim ornamentima. Govorila je tiho, gotovo šapatom, kao da povjerava tajne svemira, iako je tema večeri bila prilično jednostavna: kako povisiti vibracije.
Sve u svemiru vibrira
– Vibracije su sve – rekla je zatvorivši oči. – Sve u svemiru vibrira. Mi vibriramo. Stolovi vibriraju. Čak i misli vibriraju.
Ante je sjedio straga, između Silvije, koja je vibrirala zbog nedavnog razvoda, i Marka, koji je vibrirao jer mu je otac umirao i trebao je nešto, bilo što, što bi mu pomoglo da to izdrži. Ante je vibrirao jer mu je Mia bila bivša djevojka i dolazio je iz istog razloga zbog kojeg se ljudi vraćaju na mjesta nesreće: da provjere je li katastrofa doista bila onoliko loša koliko je pamte.
Bila je.
Hrana utječe na vibracije – nastavila je Mia. – Meso je niska vibracija. Alkohol je jako niska vibracija. Kava… pa, kava je kompliciranija.
Naravno da jest, pomislio je Ante. U tradicijama koje je Mia navodno proučavala, onima s kojih je skidala terminologiju kao što turisti skidaju magnete s hladnjaka, kava se nije ni spominjala jer te tradicije za kavu nisu znale. No to je bio tehnički problem koji nije narušavao doživljaj.
Silvija je podigla ruku.
– A sir?
– Sir vibrira… srednje – rekla je Mia nakon kratke pauze. – Ovisi o namjeri s kojom ga jedeš.
Razborita demokracija svemira
Ante je primijetio da Mia nikada ne kaže “ne znam”. Svemir je, prema njezinoj kozmologiji, bio savršeno pravedna vaga na kojoj se svaki čin, svaka misao i svaki zalogaj mogu izmjeriti. Bila je to razborita demokracija: svatko je mogao biti prosvijetljen, trebalo je samo redovito plaćati radionice i paziti na vibracije.
U pauzi je izašao na balkon. More je bilo tamno i ravnodušno. Negdje ispod, na rivi, turisti su fotografirali zalazak sunca koji se dogodio prije pola sata, ali nitko nije imao srca reći im.
Mia je izašla za njim.
– Zašto si došao? – pitala je. Ne ljutito, samo znatiželjno.
– Iz istog razloga zbog kojeg si ti počela voditi radionice.
– A to je?
– Ne znam što drugo raditi sa sobom.
Stisnula je usne. Bila je ljepša nego što ju je pamtio, joga radi svoje, ali ta je ljepota sad djelovala poput uniforme, nečeg što se očekuje od ljudi s visokim vibracijama.
– Previše si ciničan – rekla je. – Zato ti je život takav kakav jest.
– Moj život je apsurdan, ne loš. To je razlika koju nikad nisi shvatila.
Vratila se unutra bez odgovora.
Niske vibracije, vlastite iluzije
Ante je ostao još nekoliko minuta, gledajući more i razmišljajući o starim ezoterijskim tradicijama, onim pravima, onim koje traže godine discipline, odricanja i suočavanja s vlastitom tamom, a ne preimenovanje svega toga u “niske vibracije”, koje se uklanjaju vegetarijanstvom i kristalima s Temua.
Iz prostorije se začuo zvuk tibetanskog zvona, znak da pauza završava.
Ante je otišao kući, ali ne prije nego što je ostavio deset eura u kutiji kraj izlaza. Mia je možda prodavala iluzije, ali barem su bile njezine vlastite.
O osobnim zabludama i poplavi self-help stručnjaka, influencera i ostalih zanimljivosti u industriji “rada na sebi” pisao sam i u satiričnoj kolumni Kvantni influencer.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
