Postoji taj problem, ili bolje rečeno paradoks koji se događa kad se silno pokušavate svidjeti svima… Ili toj nekoj određenoj osobi. A paradoks je to što se desi upravo suprotno, osobi se sviđate sve manje.
Što više se trudite, što više pokušavate zaokupiti pažnju tog nekog, što više dajete, to više udaljavate tu osobu od sebe. I nije vam jasno zašto se to događa?
Dajete, trudite se, zovete, poklanjate sitnice i male znakove pažnje… Tu ste, uvijek ste nekako pri ruci, uvijek ste dobre volje, sve razumijete i uvijek ste voljni pomoći toj osobi i saslušati je, a ona… Ona je sve hladnija i sve dalja i sve nezainteresiranija.
Taj paradoks koji se zapravo zove nisko samopoštovanje, opisala sam u dobrom dijelu svoje knjige “Tama”. Opisala sam kako svoje nesigurnosti pretvaramo u ogromnu želju da se svidimo ljudima, osobito onima koji su nam dragi, jer smatramo da će nam na taj način taj netko pokazati da vrijedimo.
Tu validaciju kroz tuđe odobravanje tražimo na razne načine. Kroz lajkove na društvenim mrežama. Kroz osjećaj kontrole koji imamo kad ostavljamo “seenove” i prazninu u nama koja se na taj način hrani. Osobito kad na svaku našu poruku nekome, dobivamo instant odgovor. Kad on izostane, postajemo anksiozni jer naša nesigurnost izvire na površinu.
Iz te nesigurnosti povlačimo očajne poteze, šaljemo masu poruka, zovemo, trudimo se, pokušavamo se nekako dodvoriti drugoj strani, sve kako bi dobili novi fix, tog imaginarnog odobravanja kad nam se taj netko konačno javi. I traje to tako, možda koji sat, možda koji dan a onda sve kreće ispočetka.
I stvara se začarani krug.
Sve zapravo počinje u djetinjstvu
Zašto se to događa? Jer smo se negdje u ranoj dobi, između druge i sedme godine osjećali napušteno, izigirano, nedovoljno dobro za svoje roditelje. Možda su se razveli pa smo u svom dječjem umu zaključili kako smo mi tome uzrok.
Možda su jednostavno bili zaposleni i emotivno distancirani od nas pa smo pokušavali na sve načine zaokupiti njihovu pažnju a uvijek dobivali neki površni interes, a ne onu ljubav koja nam je toliko trebala.
Možda su u svojim problemima bili toliko opterećeni da su se istresali na nama pa smo zaključili da svaka emotivna povezanost boli i odlučili biti rezervirani, emotivno nedostupni, kako bismo se zaštitili od novih povreda.
Želeći detektirati i promijeniti neke svoje obrasce ponašanja i vlastite nesigurnosti, posljednjih nekoliko godina proučavam psihologiju ljudskog ponašanja, osobito u sferi međuljudskih odnosa.
Svakog tjedna gutam knjige na tu temu i primjećujem kako su se moji osobni obrasci ponašanja mijenjali, i kako sam iz često nesigurne i pomalo anksiozne djevojke postala samosvjesna žena, puna inspiracije, kreativnosti, samopouzdanja i zrele, realne slike vlastite vrijednosti.
Strah od mraka, a zapravo strah od napuštanja
Dok sam bila mlađa, zaljubljivala sam se u momke koji su slovili kao tipični “zločesti dečki”, koji su obožavali toplo hladno igrice i bili skloni manipulaciji. Što više su se oni trudili oko mene, to više sam ja bila hladna i zatvorena.
S vremenom ta “igra moći” mijenjala se tako da sam od zatvorene i nedostupne, često hladne i nezainteresirane postala ona koja se suviše trudi u nadi da ću nekako nadomjestiti to što sam u prijašnjim odnosima bila toliko hladna.
Samo sam promijenila obrazac, nesigurnost i povreda iznutra ostala je ista, dok nisam počela tražiti uzrok. I našla sam ga, u običnoj dječjoj situaciji.
Kao mala bojala sam se mraka. Ne znam zašto, jer to naravno nije neki racionalni strah. Možda zbog scary priča koje mi je rodbina uvijek voljela pričati, pa mi se ta jeza kao jako maloj uvukla u kosti, ali nisam voljela ostajati sama u mraku.
A onda su mi moji počeli gasiti svjetlo kad su me stavljali na spavanje i mene je to užasavalo. Nisam plakala, nisam dramila, samo bih prestravljeno ležala u krevetu, širom otvorenih očiju i osjećala se napušteno. Osjećala sam se i zanemareno, jer moji roditelji nisu razumjeli taj moj strah. I tu su se u mom djetinjem umu rodile traume napuštenosti i zanemarenosti, koja nije bila stvarna, ali sam ju ja tako s neke 3 godine, doživjela.
Tko je mogao znati da će mi to formirati mnoge međuljudske odnose kasnije? Da ću u nekim odnosima biti hladna kao led a u drugima se suviše truditi, samo kako ne bih bila ili povrijeđena ili napuštena?
Emotivna nedostupnost
Ako se u ranoj dobi osjećamo zanemareno, podizat ćemo takve zidove, visoke i nepremostive i odgurivat ćemo divne ljude od sebe, jer duboko u našoj podsvijesti postoji ideja da ćemo ako se otvorimo, ponovno biti povrijeđeni. Paradoksalno, u tom modu uvijek privlačimo ljude koji se oko nas mnogo trude, jer misle ako nas osvoje i otope da onda oni vrijede i da neće biti napušteni.
Ako smo s druge strane medalje, ako smo oni koji se mnogo trude jer na taj način kompenziraju osjećaj manje vrijednosti, uvijek privlačimo baš one ljude koji se od nas ograđuju. Kako rekoh na početku teksta, odlaze, ne mare, nije im stalo.
Oba slučaja su samo dvije strane iste medalje zvane – emotivna nedostupnost.
Potrebno je mnogo samoanalize i iskrene želje da se spozna gdje je “bug” u našoj podsvijesti i da se te nerealne slike stvorene u djetinjstvu preslikaju u nešto novo, pozitivno i dobro. U uvjerenja o vlastitoj vrijednosti i činjenici da neupitno kao ljudska bića svi zaslužujemo ljubav i poštovanje.
Šuplji savjeti modernih “love gurua”
Zbog toga iskreno ne volim isprazne “Ljubavne savjete” raznih savjetnika, coacheva i gurua, jer se svi oni bave posljedicama, a ne uzrocima. I nude razne “tehnike osvajanja” a zapravo tehnike manipuliranja drugom stranom.
Jer dok god ne osvijestite svoje “bugove” u podsvijesti, sve što radite da biste nekog zaveli, osvojili ili samo “naučili pameti” je manipulacija. Bavite se posljedicom, bavite se odnosom na krivi način.
Zrele odnose, pune podrške, razumijevanja, ljubavi i poštovanja gradimo kad izgradimo dobar odnos sami sa sobom. Kad postavimo sami sebe na zdrave temelje. Tek tada prestajemo zamjerati bivšim partnerima, ali još važnije prestajemo zamjerati sebi. Tek tad vidimo ljubav i njene dimenzije u ljudima oko sebe i istinski je počnemo cijeniti i vjerovati u nju, bez ogorčenosti. Tek tad možemo graditi nešto čvrsto i vrijedno.

Dok to ne uspijemo, a mnogi ne uspiju jer nisu uopće svjesni odakle crpe uvjerenja koja diktiraju njihovo ponašanje, idemo iz odnosa u odnos iz jednog razočaranja u drugo. I cijelo vrijeme skupljamo popis “Krivaca” koje smo “voljeli” a koji nas nisu cijenili. Ili popis “žrtava” koji su nam stalno bili tu i davali nam sve a mi ih nismo cijenili.
Ljubav počinje s nama
Svi veliki mislioci, učenjaci, duhovnjaci ali i poznati psiholozi govore jednu neupitnu istinu – Ljubav, počinje s nama.
Počinje tamo gdje se prihvatimo, gdje si oprostimo, gdje prepoznamo da smo cjeloviti i posebni baš takvi kakvi jesmo. I da nismo krivi, za ništa u našem djetinjstvu. Nisu krivi ni naši roditelji, jednostavno nisu znali drugačije.
Kad to osvijestimo i istinski s tim srastemo, polažemo prvi, najvažniji kamen temeljac. I tu se mijenjaju drugi ljudi prema nama, jer mi smo se iznutra promijenili.
Kako zavesti nekog? Kako vratiti nekog? kako navesti nekog da mu nedostajete? – to su dragi moji, divni ljudi sve kriva pitanja!
Kako mogu zavoljeti sebe? Kako mogu oprostiti sebi? Kako mogu bolje upoznati sebe i kako mogu sebi dati ljubav, razumijevanje, pažnju i poštovanje? – to su prava pitanja.
Jedina, vrijedna postavljanja.
