Lijepo spavaj anđele. Oprosti što smo te iznevjerili

S nama kao društvom, nešto strašno nije u redu i nešto je, bojim se zauvijek napuklo. – pomislila sam pročitavši da je dvoipolgodišnja djevojčica, koju su roditelji monstrumi zlostavljali i tukli, danas podlegla ozljedama.

Jedan mali, dragocjeni život koji nije još imao priliku ni započeti, zauvijek je ugašen jer smo kao i obično okretali glavu. Činimo to već dugo. Skrećemo pogled.

Od zlostavljanih žena i zlostavljane djece.

Neki baner

Od nepotizma i uhljebljivanja preko rođe i kuverte.

Od ispiranja mozga zaostalim, patrijarhalnim stavovima.

Od osiromašenih kamatama, kreditima koje je nemoguće vratiti, ovrhama…

Od obespravljenih.

Od zanemarenih.

Od vlastitog sljepila, gluposti i nemara.

Od grijeha vladajućih, trideset godina unazad.

Od raznih iskvarenih institucija, nesposobnih neradnika, dokonih baba na šalteru, raznih tatinih sinova i korumpiranih sudaca, profesora, advokata, načelnika, gradonačelnika, direktora… ma brate mili nastavi niz!

Godinama šutimo i okrećemo glavu. Svako malo, negdje strada neka žena, neki policajac, neki klinac, netko nevin. Nije nas briga, pišemo o tome dva, tri dana i onda opet zaboravimo. Previše smo mi zauzeti svojim životima, previše svojim pizdarijama, napisima o influencerima, tračevima o propalim vezama nebitnih ljudi, češljićima za bebe od 1600,00 kn i raspravama jesu li maske korisne il’ štetne, da bi se bavili onim što je zaista važno, a to su ljudski životi.

I sada se desilo ono što je bilo neizbježno, počela su stradavati djeca. Oni najmanji, oni posve nemoćni, oni koji direktno ovise o svima nama, jer svi smo mi sustav koji je podbacio.

Mater i otac, ako ih uopće tako možemo zvati, oni su je mlatili i zlostavljali, ali mi kao društvo, mi smo im to dozvolili, mi također na savjesti nosimo njenu dušu.

I ako ovaj put, dozvolimo da oni koji su od njene bespomoćnosti, krhkosti, dječje nevinosti, nježnosti i iskrene ljudskosti, one koju imaju samo malena djeca, napravili tek tužnu uspomenu, ostanu nekažnjeni, nismo zaslužili ništa dobro. Ako i ovaj put okrenemo glavu i dopustimo da to bude tek “tamo neki, tužni slučaj”, onda zaista zaslužujemo da nas pokose sve korone svijeta i da nas pomete neki meteor.

Nije dovoljno da odgovaraju samo mater i otac monstrumi, već svi koji su doveli do toga da djevojčice više nema i da ode na tako okrutan, monstruozan način.

Od socijalne službe do susjeda koji su okretali glavu. Svi, ali svi koji su imali veze, vidjeli modrice i mogli učiniti nešto. Svi trebaju odgovarati, a mi kao društvo trebamo se za to pobrinuti.

Otkazi odgovornih u socijalnoj službi? Oni su najmanje i prvo što se treba desiti, ne kad se “jednom (a zapravo nikad) utvrdi odgovornost” kako to obično biva u ovoj našoj tuzi i bijedi, već sad, odmah, jučer! I to ne smije stati na smjeni šefa Centra!

Kaznena odgovornost također! Svih upletenih s putrom na glavi.

Jer ako se ne trgnemo zaštititi djecu, pa što ćemo onda? I kad ćemo?

A zatim prisliti vladajuće da mijenjaju zakone koji favoriziraju i štite zlostavljača a žrtvu čine žrtvom još stotinu puta!

Jer ako sada ne reagiramo, a kakvi smo, bojim se da nas to neće dirati, onda moramo biti svjesni da će se narednih godina novinski stupci puniti naslovima o tragedijama koje će se nastaviti nizati.



Jer mi smo i dalje ostali sjediti i nastavili čekati, da se pojavi netko pa nas spasi od nas samih.

Dijete je umrlo.

Dvije i po godine stara djevojčica.

Izgubila je bitku s traumom mozga, zadobivenom jer su je roditelji na smrt premlatili a društvo dozvolilo da ona ostane takvoj materi na dohvat šaka.

Tužan je ovo dan, tužan je ovo Uskrs. Tužna smo mi nacija.

Iskrena sućut onima koji su dijete iskreno voljeli.

Iskrena sućut svima nama, ni ne shvaćamo još uvijek, koliko smo duboko potonuli.

Marija Klasiček / Foto: Pixsell

Neki baner
No Comments Yet

Comments are closed