Uvijek sam zamišljao sebe kao svojevrsnu svjetlosnu manifestaciju intelektualne suštine. Kao neki light show. S jednom rukom udubljenom u težinu filozofije, drugom pak u dubioze svakodnevna života, klackajući se tako u neprestanoj dinamici Erosa i Psihe.
Na sam njihov spomen, u glavi mi se automatski ‘uključio modul’ za simboličku interpretaciju, kao da je riječ o nekom stroju (Zar nije?).
Jer, Psiha je Mjesec, maternica, a Eros Sunce, sjeme, stoga je Eros Tvorac, iskra, ideja, inicijacija, Psiha pak klijalište, habitat. Iskra dolazi od Tvorca, Sunca, a preuzima je Mjesec, Um. Mjesec reflektira svjetlo Sunca, stoga oponaša, manipulira, oblikuje primljeno svjetlo po subjektivnom nahođenju…
Groteskno
Jednog jutra, dok sam pio drugu šalicu kave (jer naravno, Sunce ni ne izlazi bez rituala kofeinske meditacije), počeo sam se pitati: Što točno čini moj odnos sa svijetom toliko grotesknim?
Odgovor je, naravno, tu pred očima – isprepletene, isprekidane misli, s kojima si poistovjećen i kojima nikad kraja, vode te u svakojake “komedije života”.
Dok sam gledao kroz prozorčić literarne kule – što je zapravo jednostavan stan s pogledom na susjedovu, uvijek nehajno pokošenu travu – pokušavao sam uskladiti umne turbulencije s vanjskim svijetom.
Je li susjedov travnjak odraz unutarnjih previranja? Na trenutak mi psiha, taj lunarni moderator, odmotala citat: “Pad svijeta dolazi kad travnjak nije identičan platonskoj ideji travnjaka.”
Mentalni balans
Žustrim odmahivanjem ruke, otresao sam sa sebe filozofske fantazije, vraćajući se kavi koja nije samo napitak, nego i mentalni balans, zamišljena amajlija stabilnosti, priželjkivani početak dana, garancija da će sve biti dobro.
Eros, moj neumoljivo-optimistični suputnik, uvjeravao me da izađem, istražujem svijet oko sebe svježim žarom avanturiste. Tako sam taj dan, kao što činim svaki dan nakon duge borbe s unutrašnjim demonima, prošetao do lokalne kavane. Uostalom, gdje bi se drugdje kavopija uputio?
Neuredna umjetnička dekoracija kavane bila je refleksija kaotičnog uma – nenametljivo besmislena.
Konobarica, čiji se izgled sastojao od savršenog spoja goth mode i postmodernističkog nezadovoljstva, prišla mi je, odmjeravajući oštrim pogledom, vjerojatno zbog tamne šminke za oči.
Banalnost svakodnevice
“Uvijek sam se pitala,” započela je, “zašto naručujete kavu tako da to zvuči kao da ste pola slova progutali, poput neke polomljene rečenice iz knjige ‘Rat i mir’?”
“Jer,” odgovorio sam u glagoljivoj maniri, “to je refleksija neizgovorenosti i dramatične tenzije koja neizbježno tone u banalnost svakodnevice.”
Napravila je gestu kao da gudi u nevidljivu violinu. Nasmijao sam se, ironija nije daleko od suštine – u svakodnevnim sam interakcijama često svirao melodije s nota koje su meni imale smisla, dok su drugi čuli samo buku.
Tu je večer moj nemir doveo do pomisli da bih mogao izložiti razmišljanja o Energiji i Svijesti na događaju lokalne književne večeri.
Sunčeve ideje
Pejzaž lokalne publicistike i cvjetovi intelektualaca raznih kalibara okupljali su se, kao oko zemljinog satelita Lune, reflektirajući bezbroj sunčevih ideja.
Na moje iznenađenje, publika se pokazala zainteresiranom za metafizičke špekulacije. Ili je to bio znak da su, poput mene tražili istinu, ili barem dobru priču za prepričavati je u dugim zimskim noćima.
Moj govor o Erosu i Psihi – Suncu i Mjesecu naših unutarnjih ravnoteža, nosioca ideje i sudonosnih klijališta – počeo je kao literarna eskapada, međutim brzo se pretvorio u apstraktni performans s naznakom kabaretske komičnosti. Eros u meni upuštao se u bravure i gestikulacije, dok je Psiha u pozadini pravila popis promašenih poanti.
“Zamislite,” rekao sam, “Erosa kao robusnog slona ljubavi i želje, prateći Psihu koja stoji na čarobnoj prostirci intelekta. Zajedno se moćno kreativno razvijaju, unatoč međusobnom spoticanju!” Publika me gledala s kombinacijom fascinacije i zbunjenosti, kao da promatraju planetarnu koliziju plinovitih divova.
Kad sam završio s govorom, reakcija je bila iznenađujuće pozitivna, uz dubok aplauz, pokoji zamišljen uzdah – savršen kontrapunkt između mojih visoko artikuliranih teza i nemogućnosti da se usuglasim sa stvarnošću.
Međutim, dok je svjetlo reflektora blijedjelo, bilo je jasno da Eros stvara, no Psiha uvijek upravlja interpretacijom. Stoga, valja biti oprezan u davanju fokusa jednom, a nauštrb drugog.
Foto: Canva
Dualizmi
Kada sam te večeri legao u krevet, um prezasićen introspektivnim kulturnim prinosima, smijao se sam sebi pitanjem – zašto stalno ulaziš u sukobe s dualizmima?
Na koncu konca, moj je život samonametnuto groteskno kazalište, mjesto gdje su ironija i bodljikava žica besprijekorno prožete.
Uostalom, život je beskonačna farsa koja se očituje u nevidljivo isprepletenim nitima svakodnevice.
Sljedeće jutro, dok sam ritualno kuhao šalicu turske kave, zamišljajući da će biti točno onakva kakvu bi je ti, najdraža napravila, začudo, osjetio sam mir kao nikad dosad. Kao kad zapališ cigaretu poslije izrazito stresna dana. Naravno da ne pušim, ali metafora je na mjestu… Za stoljeće unatrag…
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
