Ljubav se prikazuje kao eterični entitet, istovremeno nadmoćna i krhka, misaonost koja transcendira materijalni svijet i ogrnuta je svetim plaštem.
Njena narav je enigmatično zrcaljenje božanskog, snaga koja se ne može hraniti lancima zemaljske zbilje, a da joj se ne ugasi uzvišeni plamen.
Time ljubav postaje paradoksalna sila – teogonična iskra koja traži subzistentno postojanje u neokaljanom raju srca i umova, izvan svijeta tlapnji i pritisaka samonametnutih odgovornosti.
Božanska emanacija
Jer, ljubav, kao božanska emanacija, nije podložna zakonitostima fizikalnog svijeta, već prkosi gravitaciji ljudske empirije, dugujući postojanje metafizičkoj sferi.
Ljubav se često opisuje kao koevolutivna sila, transcendentna prema konačnoj svrsi sjedinjenja s Apsolutom.
Evolucijska putanja ljubavi, usmjerena je prema eshatološkoj samospoznaji i sjedinjenju, što nas poput duhovnog potiska vodi k božanskom ili, kako bi to rekao Platon, nepojmljivom svjetlu istine izvan špilje sjena.
Uzvišenost
Ljubav mora ostati uzvišena, eterična, bliska nebeskoj sferi. U protivnom se ništi, postaje tek blijeda slika božanske prirode, posve bačena u zemaljsko blato.
Pokušamo li zemaljskim skalpelom secirati ljubav, prožeti je materijom, ona gubi autonomnost svetog, postaje efemerna i nepotpuna. Prema učenjima Plotina, mistična vizija Jednog, može biti dohvaćena jedino kroz promišljanje i duhovno uzdizanje.
Svijet materije tek je sjena ili odraz, a ljubav kao božanska forma mora se odražavati u istinskoj supstanci, transcendirajućoj vezi duše s vječnim Izvorom.
Ezoterijska arhetipologija, kako ju je postavio Jung, ističe da ljubav nije neka puka emocija, nego psiho-duhovna funkcija koja formira most između svjesnog i nesvjesnog, individuacije i kolektiva, istodobno osvjetljujući tamne procjepe između osobnog i kozmičkog.
Mistična samoaktualizacija
Ljubav je mistični proces samoaktualizacije, transformacije, mikrokosmos u jedinstvu s makrokozmosom, sjeme ispunjavajuće punine u beskrajnom vrtu postojanja.
Ljubav, ako nije uzvišena, nije ljubav, već puka emocionalna kalkulacija, ekvivalent materijalističkog stava prema duhovnom svijetu.
Sagorijet će svoju duboku energetsko-informacijsku matricu, podčinimo li je svakodnevici. Time će ljubav postati poput drveta koje, savije li se preblizu zemlji, trpi manjak nebeske svjetlosti i odumire u sjeni vlastita obilja vegetacije.
Kao što mistici govore o neprenosivosti izravnog iskustva, ljubav ostaje neuhvatljiva svjetlosna zraka koja sija iznad usnulih dolina trivijalnosti.
Mistična ljubav prema božanskom, kakvu su iskusili sufijski pjesnici ili kršćanski mistici, izvan je domašaja racionalnog pojma ljubavi svakodnevna života.
Ljubav je bespredmetna, nevezana za zemaljske oblike, utjelovljujući Lotosov cvijet označivog odnosa između onog što jest i onog što bi moglo biti.
Teologija ljubavi
Mistična teologija ljubavi otkriva istinu: ljubav, ako je autentična, ostaje uzvišena, neokaljana trivijalnostima življenja. Ostaje usidrena u kozmičko, nedodirnuta pritiscima ovosvjetskih interesa. Jer, tamo gdje su interesi, slijedi privid, a gdje je privid, slijedi nestalnost.
Tako i samo tako, ljubav može biti svetost u moru profanosti.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
