Ljudi, u većini slučajeva, zaljube se pa potpuno oglupave i onda, uzročno posljedično vuku neke zaista glupe poteze. Na stranu oni nepromišljeni, ljubavni ili da bolje kažem zaluđeni a često i patetični, (been there, done that kao i većina vas koji me čitate, nemojmo si lagati) ali što je s onim potezima koji utječu na obitelj i prijatelje? Na nama zaista važne ljude koji nekako odjednom, ni krivi ni dužni, postanu sekundarni?
E o tome imam ponešto za reći.
Dok sam zdvajala o temi današnje kolumne i dogovarala s curkama večerašnje druženje, stigla mi je poruka od frendice, jedne od onih koja posljednjih mjeseci nije imala nešto vremena za mene. Nemojmo lagati, nije ga imala uopće, jer se njoj u životu desio novi tip.
Kave je otkazivala bez pardona.
Na poruke je odgovarala kako joj je došlo i jedina tema kada bismo se i uspjele čuti, bio je on, njen novi, “gospodin savršeni.”
I okej, negdje prije mjesec i po skapirala sam da je totalno izgubila glavu. I da ćemo se podružiti, možda tamo negdje na proljeće. Odustala sam od ideje da je zovem na kave i da je zovem uopće. I meni se događalo svašta proteklih mjeseci, ali nju to nje interesiralo.
Preokret
Ali eto jutros neočekivani obrat, ona zove, rida, jer; on je konj, i još petsto nepovezanih riječi koje nisam uspjela razumjeti između njenih suza i ridanja. Prvo sam po navici krenula s ispitivanjem što se dogodilo i riječima utjehe a onda sam u jednom trenu stala.
Ona je rekla – Onda vidimo se oko pet? Stvarno mi treba da me saslušaš, ne znam što da radim??
Oprosti, ali ne, ne vidimo se. Imam planove.
Oprosti? Ali hitno je.
Preživjet ćeš. – rekla sam i poklopila. Koliko god mi je teško bilo, posljednjih sam mjeseci shvatila da mi odavno nismo prijateljice i da je to uzorak ponašanja koji se njoj ponavlja sa svakim tipom.
Dok je sretna i dok sve štima, nema je na horizontu. Kad nastanu “nevolje u raju” onda sam na speed dial.
Imamo mi svi neku takvu frendicu ili frenda, one ljude koji se sjete samo kad im nešto treba, kad im je zgodno i kad nemaju nijednu drugu dežurnu budalu da ih zabavlja. I ne, nisu to priče koje se dešavaju samo klincima, to je ponašanje kojem su podložni ljudi svih životnih dobi i to je ono što je zapravo zabrinjavajuće.
Nekako mi se čini da općenito ljudi u ova moderna vremena, imaju jako malo obzira prema drugima i lagano gube dodir sa stvarnosti. Smatraju da se prijateljstva mogu održavati porukama preko WhatsAppa i da će oni kojima ne posvećuju dovoljno kvalitetne pažnje, uvijek biti tu. Jer eto, jednom smo si bili dobri, pa se podrazumijeva da ćemo uvijek biti.
No iskreno nećemo.
Ili si tu, stvarno tu, na kvalitetan način, i kad tebi treba i kad meni treba i kad mi imaš samo neki vic za ispričati ili smo negdje putem postali samo poznanici. I onda se nemoj čuditi kad sklizneš s liste prioriteta, kad jednostavno više nemam vremena niti ga imam želju pronaći.
Možda su moje riječi okrutne, ali jednostavno je tako.
Tretiraš li ljude kao inventar?
Zašto bi itko nalazio vrijeme za nekog tko to vrijeme ne cijeni?
Zašto bi se itko trudio oko osobe koja sav taj trud uzima zdravo za gotovo s pretpostavkom da će onaj tko se toliko trudi, uvijek jednostavno biti tu, da je kao inventar.
Stvarno, ako ikad počneš nekoga tretirati kao inventar, onda se zapitaj što s tobom nije u redu i koji su ti se lončići u glavi polupali?
S druge strane, zaljubljenost je pomalo manična faza kad gotovo o ničem drugom ne razmišljamo osim o toj nekoj osobi. Ali, ja sam po tom pitanju malo čudna. Koliko god da mi se neko sviđa i ma koliko da tu osobu zavolim, ona se za svoje mjesto u mom životu mora izboriti, ono ne dolazi na tacni. Isto smatram da trebam i ja kod te osobe.
Ljudi koji su godinama tu, svoje mjesto su davno zaslužili. Oni su prioritet. Njima se kave ne otkazuju radi tipa kojeg sam vidjela dva put u životu. Oni ne padaju u drugi plan jer eto ja imam možda nekog novog u životu.
Moje su prijateljice bile tu prije svakog tog novog tipa i ostat će vjerojatno i nakon njega ako se ispostavi da nije pravi.
S njima sam slavila, plakala, rasla i držala ih za ruku kad im je bilo teško. One su sa mnom plakale, slavile, disale, sanjale i prolazile sve moje uspone i padove. Sve prekide, poslovne izazove, zdravstvene probleme i obično cmizdrenje uz ljubiće.
Prijatelji = Obitelj
One su sestre koje mi je život dao. Family koju sam odabrala i kojoj sam vjerna.
To je to, prijatelji su obitelj. Možda nas ne vežu krvne spone, ali nas veže nešto mnogo jače -ljubav.
Stoga, ako te volim, ako si se izborio za mjesto u mom srcu i znaš to mjesto vrednovati, budi siguran da nema sile koja će te od tamo izgurati i da nikad nećeš plakati sam i stajati sam. Bit ću uvijek tu negdje da te uhvatim za ruku.
Ali, ako ti moja ljubav, vrijeme, iskreno prijateljstvo i podrška postanu nešto čemu utičeš samo kad tebi treba, samo kad je tebi loše, kad je tebi zgodno ili ti je dosadno, tad ćeš se iz mog srca izbrisati sam.
Rekla bi moja Klemi da je to zbog mog karaktera, da su lavice jednostavno takve. – Vole neupitno dok smatraju da vrijedi. Daju bezrezervno i ogromne su poštenjačine, ali, traže reciprocitet i kad toga nema, onda se okreću i zaboravljaju. Sve ili ništa. U svakom odnosu, neovisno o definiciji.
Na ljubav uzvrati ljubavlju
Bio to moj lavlji karakter ili jednostavno zdrava pamet, jedno je sigurno, za ljubav ću uzvratiti ljubavlju i ništa mi neće biti teško. Imat ću razumijevanja za probleme, zaljubljenost, stres, nesigurnost… Jednostavno život. Nekad ću mjesecima strpljivo promatrati i čekati da vidim što će biti? Hoće li se ta moja draga osoba dozvati, hoće li se sjetiti? Dat ću joj i prostora i vremena, onoliko koliko smatram da treba, ali u nekom trenu ću jednostavno odustati.
Za sebičnost ću prestati imati vremena. Jednostavno ću prekrižiti. Obrisati broj iz imenika i nastaviti svojim putem.
Znam, bit će uvijek onih koji će reći da je to sebično i da nikad ne dižemo ruke od voljenih ljudi, od partnera i prijatelja. I to je istina, od pravih ljudi ne dižemo ruke. Ali dižemo od onih koji su to svojim odabirima prestali biti.
