Od mene, sebe, svijeta, teorija zavjera, vaksera i antivaksera, korone, debilana, zime, novina, društvenih mreža i svojih staraca! Od bivše ili bivšeg, mobitela, susjeda i svog psa. Od žene, djece, ljubavnice, kolega i familije. Uzmi pauzu, evo baš kao ja.
Udahni duboko, izdahni i uzmi break. Doslovno stisni pauzu. Na loše odnose koji te crpe, ljude koji stalno kvocaju, negativu, pretjerana očekivanja, filozofiranja i one grde, ružne, sive i zamorne sfere života zbog kojih osjećaš kao da stojiš na mjestu i ne živiš, već toneš k’o u živo blato.
Uzmi pauzu – ljekovito je.
I ja sam je uzela. Čak i od ljudi koji su mi bitni.
Udahnula sam pa napravila pet koraka unazad.
Shvatila sam da je tako lakše presložiti svoje misli, emocije i život no biti stalno u žrvnju istih scenarija u kojima sam kao mali hrčak, vječno jurila a nikud ne stizala.
Oko mene ionako je sve dovoljno užurbano, tisuće ljudi, projekata, upita, mailova, poziva i onih srcu milih ljudi koji jednostavno nepotrebno drame.
Hej, svi imamo probleme, ali koliko je tih problema zaista toliko teško i nerješivo, a koliko smo ih napravili sami sebi?
Postala sam umorna od pasivne agresije onih koji jedva čekaju da mi kažu kako sam opet zajebala, jer nisam se javila kad su mislili da budem.
Postalo mi je naporno slušati “ne zoveš”, “nemaš vremena”, “nije ti bitan naš odnos” i sve ono što ljudi drobe kad osjećaju da gube kontrolu nad nekim, kontrolu koju nikad zapravo nisu ni imali, jer mi možemo pokušati kontrolirati samo svoje postupke, ali tuđe ne. To je Sizifov posao i nije zdravo!
S druge strane uzela sam break od toleriranja gluposti, od čekanja da se ljudi pokrenu i odrade i naprave ono što su obećali.
Više ne moraju. Više ih neću pitati – Jesi li zvala? Jesi li poslao mailove? Hoćeš li to odraditi? Mogu li na tebe računati? Hoćeš li popiti sa mnom kavu? Hoćeš li poslati tekst na vrijeme?
Uzela sam break od njihove letargije, i nastavila svojim putem.
Uzela sam break od čekanja, na ikog i išta. Od objašnjavanja, pokušavanja, raspravljanja.
Nisam ljuta, nisam ni inatljiva, samo sam na pauzi od njih i njihovog prenemaganja.
Mogu do neba i nazad, pa tri put okolo nekog voljeti. Možemo biti bliski i mogu toj osobi željeti sve najbolje na svijetu ali nisam dužna trpjeti ničije pizdarije. Nisam dužna imati vremena i razumijevanja samo zato što mi je netko drag.
Nisam dužna biti tu.
Obavezu imam jedino prema sebi, svom srcu, svom umu, svojoj duši, svom životu i poslu da ih tretiram onako kako treba pa da sve što moram osjećati, misliti, raditi, stvarati i biti, klapa kao urica.
Da otpori su jaki i ljutnja je prisutna kod nekih. Bilo da su je otvoreno pokazali ili ušutjeli, ali što zapravo mogu no prihvatiti moj break? Mogu li me natjerati da budem tu ako ne želim? Ne mogu. Mogu li me natjerati da promijenim mišljenje? Ne mogu, znaju dobro da neću. Mogu li vratiti vrijeme pa popraviti svoju prošlu verziju i natjerati je da odradi i bude što je obećala biti? Ni to ne mogu.
Mogu mi samo dati vremena, da me prođe, ako me prođe. I mogu pokušati uhvatiti korak sami sa sobom pa se pokrenuti i preispitati.
Neki hoće, neki neće. I to je okej. Imaju izbor baš kao i ja.
Baš kao što sam odlučila da se neću raspravljati o vakserima i antivakserima i teorijama zavjera niti ću zagovarati ičiju stranu osim one – imaš svoj mozak i svoju savjest pa po njoj postupaj.
Niti smatram da su cijepljeni ugroženi od necijepljenih, niti vjerujem u silne teorije zavjera o kozmičkoj uroti protiv čovječanstva zbog koje neki uporno sipaju drvlje i kamenje po medicini. Ne tiče me se tuđi odabir, samo moj.
Oni koji bi sve zaražene, necijepljene, djecu, starce i slučajne putnike namjernike zatvarali u zatvore kao oni ludi Australci, neka me samo zaobiđu u širokom luku jer i za njih isto slobodno napominjem postoje institucije i bijele košulje.
I od takvih sam uzela pauzu.
Jer ako dvadeset godina prijateljstva ili krvnu sponu možeš prerezati zato što ne dijelim tvoj stav, onda mi iskreno u životu ni ti ne trebaš.
I to što forsiraš i upireš, postavljaš ultimatume i prijetiš, ništa ne mijenja, zapravo samo učvršćuje moju odluku. Da ostanem na pauzi. Na pauzi od tebe. I tvoje drame, tvojih pritisaka, tvojih cirkusa, ucjena i stavova.
Goropadna sam? Tvrdoglava? Ne razmišljam o široj slici i općem dobru?
Može mi se! To mi jamči Ustav.
Mogu sve ako hoću i ne moram ništa ako neću!
I baš ne moram ono što ti misliš da bih trebala i što mi uporno želiš natovariti za vrat, uz sve one epitete kako sam grozna i sebična. Jesam li? Ili ti pokušavaš cijeli svemir sagledati kroz ušicu igle, a ne ide? Otvori vrata i proširi horizonte, udahni, uzmi pauzu, dozovi se.
Učini si uslugu. A i meni.
U međuvremenu dok smo tako na pauzi, ti od mene i ja od tebe, možda se malo i odmorimo, možda nešto naučimo, možda skontamo gdje smo falili ceo fudbal, a možda i skontamo da sve te greške i pogreške, stavovi, nepromišljene izjave i neposlani mailovi nisu bitni, ne toliko da bi izgubili jedno drugo.
Jer i dok udišem tišinu i mir, i dalje te razumijem, poštujem i volim, iako smo dijametralno suprotni ponekad.
Znaš zašto? Jer na kraju dana po definiciji stvari i ti i ja ostajemo ono što bi svatko trebao biti, samo – čovjek.
