Male stvari, velike stvari, odluke, želje, snovi, postupci… čini se kao da mnogi ljudi oko mene odgađaju život i tako sami od sebe odguruju vlastitu sreću, dok uporno izjavljuju kako “rade na sebi.” Ali to je zajeb. Ako se bojiš malo skratiti kosu, ili je obojati, ili prekinuti lošu vezu, ili reći da ti nešto smeta. Ti ne da ne radiš na sebi, ti od sebe bježiš.
Jučer sam skratila kosu nakon što mi je skoro dvije godine kosa bila skoro do dupeta. Mijenjala sam frizure i stilove, ali mi je sve to dosadilo i željela sam promjenu. Dok je frizerka rezala moju kosu nisam bila ni tužna niti sam razmišljala hoću li se kajati, uživala sam u trenutku. Osobito zato što kosa raste. Ali komentari ljudi oko mene bili su svakojaki. Od vidno razočaranih koji su me valjda poistovjetili s hrpom kose, do onih koji su mi čestitali na hrabrosti.
Čestitke zbog rezanja kose? Bila sam zbunjena, posve nesvjesna da je mnogima to tako big deal i da se zapravo boje napraviti takav korak.
Živjeti u okovima strahova
“Kad bih ja toliko skratila kosu kao ti, dečko bi me ostavio! – izjavila je ponosno moja poznanica, naglašavajući koliko je njena kosa bitna njenom dečku, pa počela pričati o tome kako joj on uvijek sugerira što da ne oblači, u čemu da ne izađe, gdje da ne izlazi, i kad, i s kim da se ne druži, a meni su se popalili svi alarmi.
“Mijenjaj dečka.” – bio je moj odgovor, jer ono što sam čula nije mi zvučalo nimalo slatko kao njoj, već kao prikaz odnosa u kojem je stanoviti gospodin drži pod kontrolom a ona u svom ružičastom oblaku zaljubljenosti, ne primjećuje u kakvom se manipulativnom odnosu nalazi.
Male zabrane poput “nemoj takve suknje” prerastu u one “ostavit ću te ako napraviš to i to” i nerijetko se pretvore u masnicu ispod nečijeg oka. Jer i žene i muškarci jednako manipuliraju i ucjenjuju. I kad se jedan takav manipulator susretne s nečijim strahovima, vješto ih koristi protiv svoje žrtve.
Ako se takav odnos i prekine, često se događa da se žrtva vrati svom ugnjetavaču.
To su oni vječno zapetljani krugovi povrataka i odlazaka, uz mnogo suza i drame i velikih, dramatičnih pomirenja nakon kojih se stvari u kratkom vremenu vrate na staro.
I ne, nisam od onih koji imaju nešto protiv pomirenja i povratka bivšem ili bivšoj, ja sam protiv ne voljenja sebe do te mjere, da si dopustiš postati rob nečeg što je po tebe loše. I da se uvjeriš kako nema boljeg i kako ti nitko ne može pomoći, kako te nitko neće voljeti, kako ćeš zauvijek ostati solo i kako je ta osoba koja je iz tebe već iscijedila dušu zapravo jedina za tebe.
A nije. Niti može biti.
“Ti to nikad ne bi napravila”
Sjećam se jedne takve izjave od prije petnaestak godina, kada sam kao mlada dvadesetogodišnjakinja sjedila u jednom od najdražih Samoborskih kafića i osjećala kako mi tadašnji dečko prstima prolazi po kosi. Bio je ludo zaljubljen u moju kosu.
“Ne znam što bih napravio da se ošišaš.” – uzdisao je i zaneseno promatrao nježne uvojke koji su mi padali preko lica.
“Možda saznaš.” – odgovorila sam vragolasto i nasmijala se.
U tom trenu posve je problijedio. “Kako… kako to misliš?” – promucao je. “Pa eto, razmišljala sam o tome da je skratim.”
“Ozbiljno?”
“Pa da, zašto ne? To je samo kosa.”
“A koliko bi je skratila? Ovoliko možda?” – prstima je pokazao možda dva, tri centimetra, na što sam se nasmijala.
“Mislila sam više ovako do ramena.”
“To mi ne bi odgovaralo.” – rekao je hladno.
“Ma nemoj mi reći.”
“Ali ti to ne bi napravila, ne bi ti riskirala našu vezu.”
“Mhm.” – odgovorila sam a on je to shvatio kao potvrdu. Pa kad smo se nekoliko dana kasnije našli na kavi doslovno sam mislila da će se onesvijestiti.
“Kako si to mogla napraviti? Još je kraća no što si rekla da bi je mogla skratiti! Ovo je strašno! Što si to sebi napravila?”
“Oprosti, ti si u vezi bio sa mnom ili s mojom kosom?”
“Pa s tobom sam… čekaj kako to misliš… bio?”
“Bio kao prošlo, svršeno vrijeme. Jer vidiš o svojoj kosi odlučujem samo ja.”
“Pa to svakako mijenja stvari.”
“Itekako.”
Zdrave granice kao odraz samopoštovanja
Sada mi je cijela scena smiješna i djetinjasta, i kada bih se našla u sličnoj situaciji samo bih uz osmijeh naglasila da o svom tijelu odlučujem sama ili bih mirno odšetala, bez potrebe da nekog “učim pameti”, ali bila sam klinka, svojeglava i ponosna i nisam voljela manipulatore.
Međutim, važno je da sam već tada jako dobro znala koje granice ljudi ne smiju prijeći. I kako si nikad ne smijemo dozvoliti da na uštrb vlastite sreće i dostojanstva podilazimo nečijim hirovima i prohtjevima. Jer eto, pomislimo da nas nitko više neće voljeti. Ali budite sigurni da takve manipulacije nisu ljubav. Jer osoba koja nekog voli, prihvatit će tu osobu s kosom i bez nje, s borama, šlaufićem, celulitom… ma nastavite niz, jer nitko od nas nije savršen, i svi se mi svakodnevno mijenjamo. I starimo.
I to je toliko banalno, da to ne bi trebalo nikome govoriti, jer je dio onog samopoštovanja koje bismo svi trebali izgraditi najkasnije do svoje tridesete, a optimalno već kao tinejdžeri. Ali eto, mnogi cijeli život potrate na udovoljavanje nekome tko s njima nikad nije zadovoljan, jer nije zadovoljan sam sa sobom. Neki “rade na sebi” a zapravo se skrivaju sami od sebe i bježe od svojih strahova umjesto da se suoče s njima.
“Čestitam!”
Jedna mi je djevojka u komentar na Fejsu napisala kako nema muda skratiti kosu.
A ja sam pomislila, kako bi se onda suočila s nečim stvarno ozbiljnim? Ostajanjem bez posla? S bolesti? Svojom ili nekog svog bliskog?
I ne, ja je ne osuđujem, dapače, razumijem njen strah. Strah od neke njene verzije koja nije blizu ideala koji živi u njenoj glavi i koji mora zadovoljiti određene standarde. Ali to je umni zatvor. To je zatvor za dušu, jer ne može istraživati sebe kako bi željela.
“Čestitam! Ja za to neću nikad skupiti hrabrosti.” – napisala je još jedna u inbox, detaljno mi pri tom opisujući kakvu bi frizuru željela nositi, ali eto ne bi to odobrila njena familija.
Uzdahnula sam, skrolajući kroz kilometre poruka koje su mi ljudi pisali o svemu čega se boje i što se sve ne usude.
Od želja za preseljenjem, za rastavom, za novim, za promjenom posla, za izdavanjem knjige… ali uvijek obojenih strahovima i izgovorima.
“Ne mogu ja to draga Marija, nisam ja toliko hrabra i neovisna kao vi.”
“Moji sinovi ne bi razumjeli da se sad poželim rastati od njihova tate…”
“Moja obitelj ne razumije moju potrebu da pišem, još i da spomenem izdavanje knjige, pa samo bi me ismijali. Ne, ne mogu ja to. “
Svako vaše “ali”
I tako ljudi ostaju, rastrgani između želja i strahova, između ideja i izgovora i onog tko su zaista, u svojoj srži, i tko su prisiljeni biti svaki dan, jer misle da bolje ne može. Da ih nitko neće razumjeti ni podržati. Misleći da su zapravo sami.
Misleći da su oni kao jedinka nedovoljni, mali i nevažni. Slabi. I da im treba podrška nekog ili neki odnos da bi i dalje bili oni.
Zaboravljajući da su bili osoba davno prije posla, braka, djece i neke životne okolnosti.
Nema većeg poraza u životu no kad čovjek zapravo odustane sam od sebe, dok misli kako radi “ispravno”.
Nije poraz ni rastati se, ni krenuti ispočetka. Nije poraz mijenjati posao, sredinu, grad, pa i kontinent. Nije poraz skratiti kosu pa fulati.
Poraz je ostati u onom gdje smo nesretni.
Poraz je niti ne pokušati.
Poraz je svako ono “Ali”. Svako ono “Što ako” koje izgovarate sami sebi da bi opravdali to što iz dana u dan, iz godine u godinu živite isti život u kojem ste kronično nesretni.
Samo sam se usudila
I znam, većina će ovo čitati, kimati glavom, pisati kako sam u pravu ili što ja znam kako je to imati kredite, kao da sama živim od zraka i ne moram zarađivati za život, ali rijetko tko će se zamisliti dovoljno da napravi nešto za sebe, pa makar to bilo obično skraćivanje kose.
I onda će mi pisati kako sam hrabra i kako sam uspješna i kako sam “rođena pod sretnom zvijezdom”, a zapravo je jedina razlika između mene i bilo koga samo ta, što sam se usudila.
Samo sam se usudila.
Jer život ionako imamo samo jedan, ovaj sad i proživjeti ga bez da sam zaista živjela, za mene nije opcija.
Ne bi trebala biti ni za kog od nas.
