Shvatiš kako su neke stvari malo. Premalo. I kako zaslužuješ mnogo više. Od sebe, za sebe.
Od života.
Od ljudi.
I onda prestaješ pristajati na mrvice, na pola, na kompromise, jer život juri. Nemaš vremena za kompromis. Za čekanje. Za malo. A zapravo ništa.
Nemaš, jer si rođena za najbolje. Za apsolutno, jebeno, neupitno – SVE. Stoga, sve što ne daje sve od sebe, zaobilaziš. Bez dvojbe. Bez da trepneš.
“Vi se na kraju uvijek nekako jedno o drugo popiknete.” – rekla je uz onaj mali, zlobni cerek pa glavom cimnula da krenemo popiti kavu.
“Moguće. Ne znam.” – rekla sam pa je uhvatila pod ruku i krenula s njom prema terasi kafića kojeg obje volimo.
“Mislim… ništa se ne događa.” – slegnula sam ramenima.
“Ali… čujete se?”
“Pa… da.”
“I kako se zbog toga osjećaš?”
“Dobro… ali ne razmišljam o tome, nemam očekivanja.” – slegnula sam ramenima pa se spustila u omiljenu ljuljačku i bacila pogled preko Samoborskog trga.
“Ali zabavno ti je?” – nastavila je uporno.
“Da… jer je sve neka zagonetna igra. Lagano je.”
“Nema presinga.”
“Nema presinga.” – zaključila sam a ona je kimnula s odobravanjem.
“Lijepo je to. I jako sexy… onako flertati s nekim, a zapravo ne očekivati ništa. Mislim da očekivanja ubiju stvar.”
“Zaljubimo se u očekivanje. I onda kad se to ne dogodi, slomi nam se srce. Mi žene smo za to majstorice! Haha.”
“Haha baš!”
“Ja si to više neću raditi. Idem dan po dan. Ako ovo ostane jedno lijepo prijateljstvo, sretna sam. Ako se nešto rodi, pa divno. Ali zašto da sebe mučim? Ne želim to.”
“Na istom sam mjestu trenutno. Nemam više energije za puste analize. Što treba biti, neka bude, neka se rodi, spontano. Što ne treba, neka ide! Život je kratak!” – uskliknula je a ja sam se smijala. Nismo dugo pile kavu i shvatila sam koliko mi je nedostajala.
Obveze i životarenje
Nedostajala sam i ja sama sebi, zabijena u milijun projekata, živeći od poziva do poziva, od ponude do ponude, od sastanka do sastanka, nekim tempom od 300 na sat u kojem se budim i uvečer liježem s poslom.
Ali pasalo mi je. Rješavala sam neke turbulencije u sebi i posvećenost poslu mi je pomogla. Sad kad su te neke peripetije iza mene, odlučila sam izaći iz okvira posla i uživati u životu.
“Kad putujete ti i Maja?”
“U nedjelju.”
“Jesi riješila sve obaveze?”
“Poslovno da, privatno ću početkom rujna riješiti neke stvari.”
“Još razmišljaš o preseljenju?”
“Mhm… jednostavno je vrijeme za neke veće životne korake.”
“I zbilja misliš otići nekud na jug?”
“I to je opcija, da…”
“Dakle, kod tebe nikad dosadno!”
Život nikoga ne čeka
Dosadno ili ne, život nikoga ne čeka. Ne čeka vrijeme da mi odlučimo živjeti, da odlučimo graditi nešto novo, putovati s najboljom prijateljicom i otići na tu kavu s nekim tko nam je drag.
Dugo sam živjela između posla i obaveza, računa, kredita i tempa kojeg život nameće i onda te smelje i shvatila sam da to nije život.
Uvijek će biti novih poslova, novih računa, novih rokova. Proći će još jedna godina a ja ću se pitati na što sam je potrošila? Jesam li živjela ili sam pustila da me poslovni žrvanj melje i melje?
Ovog sam ljeta povukla crtu. Prestala sam čekati da se završi još jedan projekt, da se odradi još jedna kampanja, da se plati još jedna rata nečega i odlučila da sve može u drugi plan. Ljudi, poslovi i obaveze, ali i moja vlastita očekivanja.
Sve one beskrajne analize što i kako, također su dobile pedalu iz mog svijeta. Naprosto sam si dopustila predahnuti. Udahnuti. Stati. A zapravo krenuti, prema željama, prema snovima, prema uživanju u trenutku, ma gdje god bila i što god radila.
Mislim da je to najveća bolest modernog življenja, svi na van uživaju u nečem, a zapravo u sebi nose grč, stoje kao u nekoj ledenoj vodi i utapaju se sami u sebi i svojim mslima, brigama, obavezama. Svi su pod stresom iako to mnogi odbijaju priznati.
I svi nešto čekaju. Bolju priliku, bolji posao, neku svotu novaca, godišnji, neki poziv, neku poruku, nekog… neki trenutak kad će odjednom sve biti okej i oni biti mirni i sretni.
Ali sreća tako ne dolazi. Ona je posljedica odluke da smo okej, neovisno o životnim okolnostima.
Biti ciljano okej
Ovog sam ljeta naučila biti okej. Neovisno o okolnostima oko mene, neovisno o tuđim željama, prohtjevima i propustima. Dopustila sam si uživati u sitnicama. Smijati se s ljudima koji su tu a ne čekati one koji su negdje drugdje i žive neki drugi život, kojima su neki drugi ljudi važniji.
Naučila sam sebe staviti na prvo mjesto.
Pisati ako mi se piše.
Raditi ako mi se radi.
I ugasiti mobitel ako mi se ne da s nikim razgovarati.
Naučila sam biti tiha, lijena i neangažirana.
Naučila sam prvo misliti na sebe i svoje dobro.
Naučila sam da su drugi ljudi svoja briga. Njihovi poslovi, potrebe i emocije su njihova odgovornost.
I da je moj mir, moj život, moja sreća jedino za što sam zaista odgovorna i da nema veze s udovoljavanjem drugim ljudima i njihovim željama. Jer drugi će uvijek nešto željeti, trebati i očekivati od mene.
Mislim da je ta silna odgovornost kojom nas zatrpavaju od malenog i ta prisila da stalno o nečem brinemo, jer to kao tako treba i to nas čini dobrim ljudima, najveći zajeb koji postoji.
Promatram ljude koji su posvećeni sebi, onako istinski, i vidim ljude koji uživaju u životu, imaju sređene poslove, financije i odnose, odgovorni su prema svojoj okolini, ali baš zato što sve to stavljaju na drugo mjesto, a ne ispred sebe, svoje dobrobiti i svog zdravlja.
Rade po osjećaju.
Ne po rasporedu.
Tako vole. Tako dišu. Tako stvaraju.
Ništa ni od koga ne očekuju, niti im sreća ovisi o tome što će ili neće netko drugi reći i učiniti.
Nema čekanja, nema zdvajanja, nema analiziranja i nema uzaludnog nadanja. Žive sad i ovdje s onim što imaju u ovom trenutku.
Naš život je naša refleksija
Svoji su. I zbog toga im život daje sve što im je za sreću i potrebno, jer tu ispunjenost nose u sebi. A život oko nas, samo je refleksija nas samih.
Odnosi su refleksija odnosa kojeg imamo sami sa sobom.
Financije su odraz koliko sami sebe vrednujemo.
Poslovi su odraz strasti s kojom živimo, inspiracijom i kreativom koju nosimo u sebi.
Ako iznutra klapa, klapa i izvana. Posloži se.
Bez forsiranja.
Samo sjedne na svoje mjesto.
Čak i ono čemu se nismo nadali.
Čak i ono što smo nekad, negdje otpisali.
“Living in the moment, mila.”
“Living the moment.” – rekla sam kroz smijeh, posežući za svojom nesicom.
“Good point.”
“I know!”
