Ti živiš u oblacima mala

Ni sama ne znam koliko sam puta u životu čula kako je najgore što možeš sebi napraviti, očekivanje da će se ljudi ponašati onako kako bi se ti ponijela u nekoj situaciji… Najbolje je kažu ne imati očekivanja ili pak očekivati najgore, jer se tad ne možeš razočarati.

Bože kako tužan način za pokušati živjeti.

Nikad se nisam ravnala po tuđim normativima i nekim životnim “pravilima” jer sam u svojoj srži još kao mala djevojčica osjećala da je život ono što sami od njega napravimo, ono kako se mi osjećamo i kako odlučimo ići kroz svoje dane.

Neki baner

Od ljudi sam uvijek očekivala najbolje i to sam pružala. Kao malo nevino dijete jurila sam kroz svoje dane, noseći srce na dlanu, dajući ga bezrezervno, bez kalkulacija i figa u džepovima. I da znalo me to ugristi, onako ravno za dušu. Znala sam bivati povrijeđena i razočarana. Ali zapravo, nikad nisam požalila. Uvijek sam bila ono što jesam i još se uvijek čvrsto opirem životu i društvu koje me pokušava ugurati u svoje kalupe i nekako me prekrojiti, uliti mi u um i duh da budem svoja sušta suprotnost.

Ali ne ide. Iako sam pokušavala jer sam mislila nakon nekih razočaranja da bi tako svakako bilo pametnije. Biti ona rezervirana, koja pušta ljude da pokažu svoje prave boje pa onda promišlja hoće li ih ili neće pustiti u svoj svijet.

Međutim ne ide, jer to nisam ja, a dok ja nisam ja, kako oni mogu biti oni? Pravi oni?

Te režirane predstave su za ljude koji su zaboravili onaj djetinji žar koji su jednom nosili u sebi, koji se ne sjećaju da su jednom puhali u trepavicu i zamišljali želje pa ih slali put zvijezda.

Za one koji previše žive za tuđe mišljenje, a premalo za svoje srce.

“Nećeš nikad imati normalan život ako nastaviš tako… sanjariti.” – govorili bi mi.

Ali što je to normalan život?

Ići raditi posao koji ne voliš, jer se podrazumijeva da je “pravi posao” ono kad izađeš na 10 sati od kuće, iako možda taj posao mrziš iz dna duše i debelo si potplaćen za sve što radiš?

Hvala ne bih, radije sam sama svoj gazda. Moram sama ugovoriti, odraditi i naplatiti posao, ali sama krojim svoje radno vrijeme, sama odlučujem s kim ću surađivati i nikome ne polažem račune. Niti u koliko sam sati taj dan krenula raditi, niti jesam li odradila ovo i ono, jer nitko nema takvu moć ni slobodu raditi mi presing.

Imati svoj posao i svoj brend te itekako nauči odgovornosti. Nauči te pokazati zube, ali ti ostavlja privilegiju da budeš čovjek, jer se ta ljudskost prepozna i to je ono što te istakne i zbog čega ljudi biraju surađivati s tobom. Moji su brendovi izuzetni, a rad hvaljen daleko van granica naše zemlje, ali ono zbog čega se ljudi uporno vraćaju i nastavljaju surađivati sa mnom, je taj ljudski faktor. Dijete u meni, grli dijete u njima. Mi ne poslujemo, mi skupa stvaramo.

Što još znači “biti normalan”? Družiti se s određenim ljudima? Da bi oni ocjenjivali tko sam i kakva sam, jesam li dovoljno dobra? I da se pri tom kao mnogi osjećam kako sam vječno na nekoj osmatračnici gdje se moji osjećaji ne broje? I nisu važni? Hvala lijepa.

Mali krug velikih ljudi

Moj mali krug velikih ljudi kojima ne moram sebe objašnjavati, jer ne samo da me vide, osjećaju i čuju, već me razumiju, meni je neprocjenjiv i nezamjenjiv. Ma koliko se često ili rijetko čuli i vidjeli, tu smo si, beskompromisno.

Sve što je tolikima “normalno” meni je tako umjetno. Sve ono što moraš biti, znati, imati, vidjeti, postati, ljubiti, stvoriti i najvažnije pokazati s idejom da će te prihvatiti, ljudi koji ni sebe ne prihvaćaju, meni je apsurdno.

Jer ne spadam u “normalne”, spadam u svoje i sretne.

Radim stvari na svoj način.

Krčim svoje pute.

Ostvarujem sve što zacrtam.

Volim – dosljedno. Ma koliko izazovno bilo, jer sam ja te ljude odabrala, ja sam ih pustila u svoj svijet, ja sam odlučila da smo mi nešto. I ja ih biram voljeti svakog dana, uporno, kroz sve naše mijene, čisto i bez kalkulacija. Onako kako djeca vole. Jer shvaćaju da je prijatelj dragocjenost, a ego tamničar budalama.

I možda sam u prošlosti svašta doživjela od ljudi, ali nikada nitko nije odbacio moju ljubav. Zapravo su, ako bi se ogriješili o naš odnos, ljudi godinama pokušavali naći put nazad do mog svijeta. Znali su da im to dijete u meni ne zamjera i zbog toga su uporno pokušavali. Neki pokušavaju i dan danas.

U mom srcu nema žaljenja i propuštenih prilika

Naši su se puti razišli jer sam ja išla za srcem, a oni za “društvenim normama” i “pravilima življenja”. Pokazalo se da ako sam tko jesam, volim bezuvjetno, dajem bez očekivanja da se vrati, gradim, ljubim, cijenim i poštujem nikada ne gubim, jer mi život to stostruko uvijek vraća na neki drugi način. Kroz druge ljude. I da je svakako bolje i po srce zdravije da sam ja onaj netko za kim ljudi žale, no da živim sa žaljenjem. I da u srcu prelijevam neke “propuštene prilike”. Ja takvih iskustava nemam. Jer sam uvijek govorila što želim, pokazala da volim, bila tko jesam. Pa čak i ako je boljelo, čak i ako nije bilo uzvraćeno, u meni nema nijednog pitanja “Što ako?” ili “Što bi bilo da sam samo…”

Nisam nikad živjela za norme i privid. Već uvijek za dušu.

Zapravo, uvijek sam se pitala zašto ljudi toliko mare za to uvaženo društvo, kad iz dana u dan vidimo iz stotina novinskih napisa kako društvo ne mari za pojedinca?

Gazi. Ruši. Odbacuje. Ponižava. Ismijava. Osuđuje.

A pojedinac silno želi postati uvaženi član tog istog uvaženog društva. Na bilo koji način, čak i tako da radi totalnu budalu od sebe. Jer eto, važno da je show. I da se piše o njemu / njoj. I da postane “netko“.

Ti živiš u oblacima mala

Rekli su mi to milijun puta dok sam odrastala i dok sam bila jako mlada.

“Svijet tako ne funkcionira, tako kako bi ti htjela. Razočarat ćeš se… moraš…”

A ja sam uvijek radila kontra tog “Moraš”.

Nisu razumjeli, baš kao što većina ljudi ne razumije da ja nisam nikad živjela u oblacima, ja sam samo uvijek slijedila svoje srce.

Umjesto da se kao ljudi oko mene pitam “Treba li to tako” pitala sam se i još se uvijek pitam – Čini li me to sretnom?

Jer to je meni jedino mjerilo.

Taj odnos.

Taj čovjek.

Ta odluka.

Taj posao.

Čini li me sretnom?

Ako ostanem sjediti uz laptop i prepravljati rukopis, hoće li mi to činiti sretnom u ovom trenutku? Ne.

Ako pustim “be my baby” i rasplešem se po stanu, dok usput vadim sastojke za čokoladne kocke koje bih mogla ispeći… hoću li biti sretna? Da!

Ako ne nazovem tog nekog koga želim čuti, hoću li biti sretna? Ne.

Ako ga nazovem da se izbrbljamo, hoće li me to usrećiti? Apsolutno da.

It’s so simple.

Sve ostalo su neka pravila koja su izmislili ljudi kako bi kontrolirali svijet i ljude oko sebe, jer nisu pronašli način kako da budu sretni, sami sa sobom. U svojoj koži.

Ako su vam oni mjerilo i ako živite po njihovim a ne svojim pravilima, evo vam odgovor zašto ste nesretni.

I da li se isplati?

Živjeti po pravilima ili među oblacima? 😉

Neki baner
No Comments Yet

Comments are closed