Posljednjih dana promatram kod nekih poznanika, tu ružnu, pasivnu agresiju kojom tretiraju one koje navodno vole. Tu su stalno prisutni neki zajedljivi, podjebljivi komentari, “humoristične” opaske koje su smiješne samo njima i uvrede, nekad direktne, nekad fino upakirane.
Zatim glupava, djetinjasta durenja i ignoriranja. Ispadi bijesa, drame i suza. Pa onda ponovno red ignoriranja i tako sve dok se osoba s druge strane ne umori i ne pomisli “Ma za***i ovo” i ode. A svi smo u nekom trenutku života bili s jedne ili s druge strane.
No, što starija idem, to me sve više odbija drama i sve više se sklanjam od svih njenih oblika i ljudi koji su joj pretjerano skloni.
Život je predragocjen da bih svojevoljno pristala biti žrtva ičije nezrelosti i pasivne agresije.
Greške i još malo grešaka
Isto tako, svjesna sam da ljudi griješe. To je nepobitna činjenica.
Griješiš ti. Griješim ja. Griješe svi oko nas. Ponekad slučajno, ponekad namjerno. Ponekad jer ne znaju bolje ili misle da nemaju izbora. Ali najviše svi mi skupa napravimo zajeb kad umjesto komunikacije, otvorene i iskrene, biramo sve poviše navedene metode pokušavanja tjeranja neke svoje pravde.
A ne možemo je istjerati na taj način jer drugi ljudi su drugi ljudi, kozmosi u malom. Imaju svoje ideje i pretpostavke, svoje bugove u genetskom kodu i vlastitoj podsvijesti, svoje ideje pravde i pravice, baš kao i svoje želje, snove i emocije. I oni neće nikad na silu promijeniti stav, samo kako bi se dodvorili tebi, osobito ako ih pokušavaš na to natjerati na sve krive načine.
Malo te mrzim, malo ti se ulizujem
Ne pale ni ulizivanja, jer ljudi se mijenjaju ili prihvaćaju sugestije kada to oni žele, ne kad to želi netko drugi. Prihvaćaju kad osjete da će njima s time biti bolje, ljepše i lakše.
Osobito u odnosima. Ljudi u odnose ulaze da bi im u njima bilo lijepo, da bi bili sretni, zadovoljni i ispunjeni. A ne da budu žrtve nečije psihopatologije i nečiji otirač. To se posebno odnosi na ljubav i prijateljstva.
Stoga kad forsiraš, ti komuniciraš vlastitu nemoć.
Kad daješ bezobrazne, podjebljive opaske, provociraš svađu ili se jednostavno duriš, ti pokazuješ da bolje ne znaš i da si zapravo silno nesretna i nezrela osoba.
Kad vrištiš i lupaš vratima komuniciraš da si na nivou djeteta.
A kad nekog ignoriraš samo da istjeraš neki svoj inat, pokazuješ da te sve to zapravo previše pogađa. I da je jedini način na koji možeš s tom osobom na kraj, pokušati je uvjeriti da je nebitna. I radiš to samo da sebe uvjeriš kako ti vrijediš.
A postižeš zapravo kontra efekt.
Pasivna agresija = nasilje
Takva pasivna agresija je zapravo neverbalno nasilje, jednako ako ne i gore od onog kad na nekog urlaš i vrijeđaš ga. I da, ne daje efekt. Jer ljudi koji se poštuju i kojima nije do drame u sebi kažu “hvala ali ne hvala”, okrenu se i odu.
Na stranu sad situacije kad je netko tebi uvalio “silent treatment” možda i više od jednom. Pa ti jednostavno pukne film i okreneš se na peti. Ali, ako ti to radiš drugima, onda se nemoj čuditi što se ljudi, ma koliko da im je do tebe stalo, s vremenom umore.
Oni koji su po tom pitanju slični meni, ljudi su koji se maksimalno trude dok im je do nekog stalo i dok vide smisao truditi se, dok vide da s druge strane postoji feedback i dok odnos klapa ili bar za njega ima nade. Kad osjete poput mene da to nema smisla, da bi daljnji trud bio ravno kao autogol, onda se samo mirno udalje.
Ponekad ću tako iskomunicirati da mi neke stvari ne odgovaraju. Reći ću ti jasno što me smeta i zamoliti da to ne radiš. Možda ću to napraviti jednom, možda pet puta, ovisi tko si mi i koliko dugo se znamo. Ali, u trenu kad prestanem i kad se šutke udaljim, to je znak da sam zaključila kako nemam više u što ulagati.
Neću se ljutiti. Neću misliti najgore o tebi. Neću ti željeti loše niti ću drugim ljudima loše govoriti o tebi. Dapače, željet ću ti sve najbolje, ali ću odšetati iz tvog svijeta.
I to je zaista suština.
Na vrijeme se zaustavi
Pasivna agresija dovede te do toga da umjesto da ljude sebi približiš, jer je to ono što zapravo priželjkuješ, dovede do toga da se ljudi povuku. Oni pravi, zreli, normalni, dobri, puni ljubavi za dati. Oni se maknu jer znaju da zaslužuju puno bolje i da ti to, barem u ovom trenutku ne možeš dati.
Daješ dramu. A drama nikome ne treba.
Stoga umjesto ispada, ogorčenosti, uvreda, durenja ili ignoriranja koje nekim ljudima serviraš za doručak, ručak i večeru i upireš s njom čak i kad su oni već debelo na izlaznim vratima tvog života, stani i udahni. I zapitaj se: “Da li ja ovo zaista želim ovako? Zašto to radim?”
Zacukni se i stani si na crtu. Povuci se i promisli. Ispričaj se. I unormali prije nego neki ljudi odu. Jer često, to je trajno. Ma koliko ti kasnije bude žao i ma koliko se potrudiš iskupiti, ljudima će tad biti svejedno.
Tad je jednostavno kasno.
