Vjerujem u drugu priliku. Mislim da svakome treba dati šansu da pokaže da je samo čovjek i da može pogriješiti, ali i shvatiti pogrešku. Ali ne znam da li vjerujem u treću, petu, osamnaestu priliku…
Mislim da ne. Barem ne više.
Zbog toga kad netko ponovi ono što sam mu prvi put oprostila, onda se ne zadržavam da bih provjeravala zašto je tome tako i da li ta osoba jednostavno treba samo malo više ljubavi i razumijevanja?
Možda je do toga što više nemam dvadeset. Više nisam toliko meka po rubovima da se mogu svijati kako kome treba. A nisam ni psihijatar pa da slušam svačije probleme. Brutalno sam iskrena, svaki odnos me promijenio i sretna sam zbog toga, jer sad u fokusu imam najvažniji odnos koji u životu gradimo, a to je odnos sa sobom samom.
I ne da mi se biti ničija dežurna budala.
Zbog toga, ne dajem više milijun prilika. Dobiješ dvije i ako ne znaš to iskoristiti, sorry, ali putuj.
Možda sam isključiva, ali baš se pitam kamo bih dospjela da sam svim čudacima koje sam u životu susrela dala još tucet prilika? Imala bih oko sebe vojsku energetskih vampira, koji ništa ne bi naučili, jer ne bi doživjeli da im netko opali zasluženu pljusku. Nisam sudac i ne dijelim pravdu, niti hodam okolo pa tučem ljude, ali im znam odbrusiti i lansirati ih van svog života.
Došla sam čak i do točke u kojoj sam postala svjesna da nisu čak ni svi ljudi s kojima sam došla u neki konflikt, zaslužili da im se ispričam… jer eto sam možda zvučala grubo. Grubost nije mana, ako ide u smjeru nekoga tko je toliko prekardašio da nijedna lijepa riječ i nijedna napomena do njega ne dopire.
Više nemam milosti prema bahatim ljudima. Kad netko pokaže da ga je pojeo njegov ego, bez imalo grižnje savjesti opalim block, delete, forget ili jednostavno hasta la vista, jer ja nisam socijalna ustanova pa da s ceste skupljam svaku lutalicu bez kučeta i mačeta i brinem o njoj.
Naučila sam da ljudima treba vjerovati kad ti pokažu da su pogubljeni, da su gnjide, da su egocentrični, da su okrenuti sami sebi i da zaista vjeruju kako su centar ne samo svog već svačijeg tuđeg svemira. Treba im vjerovati i treba se od njih brzopotezno udaljiti.
Naravno da svi odnosi dolaze u krize, bilo ljubavni, bilo obiteljski, bilo prijateljski, ali oni pravi, očvrsnu kroz te krize. Jer kroz njih mnogo naučimo, a najviše koliko nam je i zašto ta osoba važna. Ali ako nema zajedničkog rasta i učenja, već shvatiš da uporno daješ a dobivaš govance upakirano u celofan, onda čemu se više truditi? Čemu davati prilike? Ništa se neće promijeniti. Ta osoba se neće promijeniti i neće naučiti jer ona ne vidi da nešto radi krivo.
Jedino što možeš je reći bye bye i nastaviti sa svojim životom.
Otiđi bez puno pompe i cirkusa
Ljudi pogrešno misle da se moraju posvaditi i pompozno najaviti da nekog križaju, ali to je pogrešan stav. Kad ti pukne film jednostavno se okreneš i više ne baviš tom osobom. Može zvati, dosađivati, pisati, dolaziti, nije bitno, jer tebe više nije briga.
Ili možeš jednostavno koristiti moju metodu – blokaj gada na svim mogućim platformama i tresni mu vrata pred nosom ako ti pred njih bane i bok. Problem riješen.
Mi živimo u takvoj kulturi gdje nas se stalno uči da budemo bolji ljudi, a s druge strane nas stalno netko gazi i šikanira i tretira kao svoj otirač, pa više ne znamo kako bi se prema kome postavili, ali iskreno, najbolje je onako kako vidiš da se osoba ponaša prema tebi.
Ako ti na trud uzvraća trudom, ti se potrudi još više. Ako se ponaša k’o vihor s malo vamo, malo tamo i ti budi vihor s malo vamo, malo tamo. Naravno dok ti ne dosadi pa to sve skupa odj***š.
Znam da će mnogi reći – ali ako postanemo tako isključivi, izgubit ćemo ljude.
Ali nećete. Ne one prave. Oni pravi će se prvo zapitati kako su se to odjednom našli na ledu i potrudit će se svim silama da s tog leda nekako doskližu nazad do topline vašeg srca, a oni ostali, oni će zasluženo otpasti i stvoriti prostor u vašem životu za neke bolje ljude, za one koji tu trebaju biti.
Voljela bih da sam ovo shvaćala ranije, jer bih se u posljednjih petnaestak godina mnogo puta poštedjela razočaranja i one tupe boli u srcu, kad bih shvatila da dajem ljubav i pažnju nekoj osobi koja toga uopće nije vrijedna.
Svi mi zaslužujemo biti okruženi kvalitetnim osobama, ali ne znamo se uvijek za to izboriti. Mislimo da će ljudi cijeniti našu ljubav i pažnju i trud i vrijeme, ali to se ne dogodi, jer ih bezuvjetno dajemo svakoj barabi. A dobri ljudi nesvjesno postanu barabe jer ih zaboravimo podsjetiti da je svaki odnos davanje i primanje, Jin i jang, i da bez toga nijedan odnos ne može trajati.
Oni se uljuljaju u svoj komfor i tamo im je dobro jer ih nismo protresli i opalili nogom u zadnjicu i rekli – Sorry to ti ne štima i ‘ajde bok.
Egoizam je ubojica odnosa
Nedavno sam mirne duše stisnula block nekome tko mi je bio poprilično drag i simpatičan, ali je egoist. Toliki je egoist da se galaksija u kompletu ne može mjeriti s njegovim egom. Jednom sam to prožvakala, drugi put mi to nije padalo napamet. Nema veze što je on drag i simpatičan u naravi kad je u djelima sebičnjak koji zasluženo obitava na listi otpisanih.
Od nekih sam se ljudi udaljila, ne zato što ih više ne volim ili zato što su loši poput prethodno otpisanog, već zato što su nesvjesni sebe.
Pojedinci satima mogu pričati samo o svojim problemima, koji kad podvučemo crtu to uopće nisu. U stanju su mjesecima prelijevati iz šupljeg u prazno o ljubavnim jadima koji bi prisjeli i vrapcima na grani a kamoli ne osobi koja to konstantno sluša.
I to je zamorno. Zamorno je biti nečije rame za plakanje a ne vidjeti tjednima i mjesecima pomak kod te osobe. Počne te u nekom trenu toliko iscrpljivati da nemaš volje više ni sekunde sudjelovati u toj drami.
Pasivna agresija
Od nekih sam se distancirala jer stalno imaju potrebu nešto spočitavati i biti pasivno agresivni, a kome to treba? Kome treba da mu netko stalno na nos napikava – Da se ja ne javim ti nikad ne bi, ili Ja sam to i to napravio za tebe a ti tako.
I nemoj, molim te nemoj za mene ništa raditi ako mi imaš potrebu to naturati na nos. Jer sve što sam u životu za nekog napravila, napravila sam od srca i nisam imala potrebu nikome to spočitavati. Čemu? Ako spočitavaš onda sve što radiš, radiš s računicom, nije iskreno i drugoj strani će prisjesti kad te prozre.
Tako sam i sama prozrela mnoge ljude, one koji su se oko mene vrzmali iz interesa, dosade, pohlepe ili egomanije. I sve sam to udaljila od sebe točno koliko je trebalo. U svojoj neposrednoj blizini imam ljude kakve bi svatko poželio. Drage, dobre, iskrene prijatelje koji na osmijeh uzvrate osmjehom, na dobro dobrim, koji znaju i podržati i naružiti, kako treba i kad treba. Sve s mjerom i ukusom. Ali morala sam očistiti prostor za njih, pripremiti teren, udaljiti one koji tu ne trebaju biti.
Potruditi se oko nekog? Da. Pružiti drugu šansu? Da. Ići preko svojih granica misleći da ćete tako nešto promijeniti i nekoga dozvati pameti? Ne.
Svi smo mi svoja odgovornost. I nismo dužni na svojim leđima nositi tuđe terete, demone i psihodelije. Zbog toga, pogledajte kakvi su to ljudi oko vas? Jesu li iskreni, dobronamjerni, prisutni kad ih trebate? Daju li vam kvalitetno vrijeme kao vi njima? Sjete li se oni vas jednako često kao vi njih? Naprave li vam uslugu s jednakim žarom kao vi njima?
Ili su uvijek puni izgovora, s očekivanjem da vi budete lokomotiva koja prekuhava dok vuče vlak pun zajedničkih tereta?
Otkačite ih. Pustite. Nisu vaša briga. Neće se razbiti, nisu od porculana. Snaći će se mnogi od njih i bolje no što mislite. 😉
Izvor: marijaklasicek.com
