Kažu ljudi da je ispravne odluke lako donijeti. Nije. Nekad je to najteža stvar na svijetu i boli u p.m. Ali je ispravna. I napraviš to, a onda… stisneš zube, obrišeš suze i okreneš novi list. – napisala sam donijevši tešku odluku, onu koje mi se nije lako držati, ali trudim se. Trudim se zbog svih aktera upletenih u priču.
I zvuči jednostavno, na papiru. U praksi te steže u prsima, onako u valovima. Znaš da si napravila ono ispravno, ali svejedno ne boli manje. Svejedno nema načina da se osjećaš bolje, jer jedino što može pomoći je vrijeme. Ono je jedini saveznik onih što stisnu zube i naprave ono što treba.
Ako sam nešto naučila od ljudi, to je da im vjerujem kad mi kažu da nemaju vremena, da su u gužvi, u strašno puno posla… ma bilo čega što im u tom trenutku zvuči kao dovoljno uvjerljivo opravdanje.
Učite iz tuđih izgovora
Naučila sam isto tako da ne postoji manjak vremena već samo manjak volje.
Ljudi mogu, ali ne žele. Kada žele, sve što možda izgleda nemoguće, postaje ostvarivo.
Naučila sam isto tako promatrati njihova djela a ne riječi. Osobito kad mi govore o sebi, o svojim emocijama, planovima, strahovima i željama.
Dok govore, mnogi se osjećaju jaki. Osobito ako razgovaramo telefonski ili još i više ako komuniciramo porukama. Telefon i tipkovnica trpe svašta. Ali susret oči u oči posve je druga priča. Zbog toga mnogi izbjegavaju susrete a korona im je prigodan izgovor. Znaju, negdje duboko u sebi da bi ih jedan pogled razotkrio.
Oči ne mogu lagati. Bile ili ne bile ogledalo duše, zaista su prozor u unutarnji svijet. U njima se odrazi sve što želimo sakriti, u njima se zrcali emocija.
Preko telefona možeš nekome obećati svijet, ali možeš i slagati da ti nije stalo i da ne mariš. Oči u oči, moraš se suočiti ne samo s drugom stranom već i sa svojom nutrinom. Srce će ti lupati kao sumanuto, znojiti se dlanovi, zadrhtat će ti glas. Čak i ako si vješt glumac, razotkrit će te neka sitnica.
Vjerujem djelima, riječima odavno ne.
Zbog toga svoje odluke ne govorim na glas više nikome ako u njih nisam sigurna, ako nisam sigurna da ću se toga moći držati i da ću napraviti sve što je potrebno da izrečeno sprovedem u djelo.
Osobito kad su u priču upleteni drugi ljudi, ljudi do kojih mi je stalo. Osobito ako se moja odluka tiče njihovih snova, želja, emocija ili strahova.
I znam da me se zbog te pažljivosti kojom manevriram na kliskom terenu međuljudskih odnosa, ljudi pomalo boje. Osobito muškarci. Znaju da ću stati iza onog što sam rekla, ma koliko mi bilo teško i da ću odmarširati ako treba i na drugi kraj planete kako bih to ostvarila.
Istina je, muškarci se boje snažnih žena.
Boje se da će biti prožvakani i ispljunuti ako se ne nađu na visini zadatka, ma kakav da je odnos u pitanju, poslovni, ljubavni ili prijateljski. Boje se da će ona, ili u ovom slučaju ja, osjetiti gdje su slabi, nanjušiti krv i zadati im smrtne udarce. Zbog toga mnogi tipovi, (složit ćete se momci dragi sa mnom oko ovoga, barem prešutno u sebi), biraju slabije partnerice, one s kojima će znati hendlati. One koje im neće komplicirati život.
Jer snažna žena ga zakomplicira. Ona se ne boji zauzeti za sebe, svoj stav i želje i ne boji se to ostvariti, s tobom ili bez tebe. Ona traži ljude koji se mogu nositi s tim, privatno i poslovno. Ona želi one koji joj mogu parirati. Zbog toga odlazi od svega i svih koji joj nude nešto polovično.
Ona ne voli šuplja obećanja, puste priče i floskule. Ona svojim stavom zahtjeva djela. I to nije lako pružiti, pogotovo ako te to zastrašuje.
Šuplje fraze
Pravi muškarci stoga malo toga obećavaju, osobito ako nisu sigurni da će to moći ostvariti. Od njih sam naučila da su fraze poput “Neću ti obećati”, “Možda” i “Vidjet ćemo” poštenije no “Ma, da, budemo sigurno”; “Jasno, hoću, naravno” i “Da, bit će to tako sto posto”. Poštenije su jer ako si mudra shvaćaš što sve stoji u onom “Vidjet ćemo” i onom “Čujemo se”. Znaš da tu nema ništa sigurno, definirano ni s težinom. Ima samo prostora za potencijalno nešto ako ostaviš odškrinuta vrata. Ako ih želiš ostaviti odškrinutima.
Naučiš pregovarati s “Vidjet ćemo” i “Možda”. Naučiš ih pretvoriti u jasno “Da” ili jasno “Ne”, jer ti nijedno “Možda” ovog svijeta ne odgovara. I naučiš ne davati “Možda” nikome za koga zaista ne misliš da vrijedi ostaviti odškrinut prozor. Ali to zaista rijetko. U posebnim situacijama, vanrednim okolnostima i ako zaista drugačije u tom trenutku nije moguće.
Ako sam s nekim na “Možda” ta mi osoba nije važna. Ni privatno ni poslovno. I znam da ni ja toj osobi nisam osobito važna. Ako slučajno griješim, vrijeme će pokazati, jer će se “Možda” pretvoriti u jasno “Da”. No pitanje je hoće li me to tad više interesirati.
Kod pregovora, najvažnije je znati kada odbiti ponudu. Bez puno drame i emocije. Nasmiješiti se i reći: “Hvala, ali imamo još kandidata pa ćemo razmotriti njihove ponude, jer su trenutno mnogo konkretnije i za naše interese povoljnije od vaše. Ako revidirate svoju ponudu možda ćemo o njoj razmisliti. Ako je ovo vaša konačna ponuda onda, ćemo vas morati ljubazno odbiti.”
Da. Ne. Jasno, sažeto, direktno i “u glavu”. Odluka se donosi bez emocija i drame i iza nje se stoji. Ne uzdiše se, ne premišlja, ne dvoji i ne ostavlja odškrinuta vrata za nepovoljne varijacije.
Kako rekoh na početku, nekada to zaista nije lako. Ni u poslu a osobito ne privatno, ali mora se, jer inače svatko od nas izgubi sebe, ono što gradi, za što se bori i u što vjeruje.
Razlike među nama
I znam, mnoge me žene ovaj put neće razumjeti, jer žene su jako senzibilna i emotivna bića koja svoje odluke donose instinktivno, vođene strašnom potrebom da ih se čuje i razumije. I onda to često u muškim očima ispadne ona nadaleko poznata “drama”.
No vi momci, vi ćete razumjeti. Vi znate kako se živi u trenutku, kako se pregovara, koje se karte pokazuju, kada, kome i u kojem trenutku i kako se odluke donose. Nećete nakon njih mnogo razmišljati, ne kao žene, koje će svaku odluku nadugačko i naširoko vagati. No, zbog toga, vi ćete svoje pogreške često, ispaštati mnogo gore no žene.
To je tako, to je ljepota razlike među nama.
Zato se bojite mudrih žena, jakih, onih koje vam promatraju oči i ne zanose se s vašim “Možda”.
Bojite se priče s početka, kad odluka bude donesena ma koliko njoj teška bila, jer znate da je neupitno konačna.
Marija Klasiček
