Smile na lice, čelo visoko, potisni stezanje u prsima i fige u džepovima! Ionako živiš za privid ili ne?

Što je zapravo sreća? Koja je definicija? Kako ju dosegnuti i kako je nikad, ni na tren ne izgubiti? Pretpostavljam da stotine tisuća life coacheva imaju pokoji fensi naputak, smjerokaz, knjigu s uputama ili barem desetminutni video na You Tubeu. Ljudima oko mene, sreća je ultimativni pojam koji mora biti prisutan u svemu što rade i što pokazuju, osobito subotom na špici i na svojim društvenim mrežama. Glavno da je lijepo, da je dobro upakirano i da je smajla od uha do uha. Nema veze što je fejk.

Ali, ima veze. Ima itekako!

Nitko od nas neće objaviti fotku na kojoj je sam i slomljen, gdje suze cure niz lice i gdje u agoniji zaguramo glavu u jastuk kako ne bi slučajno susjedi čuli da jecamo.

Neki baner

Većina se srami svoje tuge, svojih padova, svojih razočaranja jer smo srasli s kulturom “sreće”. S kulturom u kojoj nije popularno biti čovjek i imati emocije, osobito probleme, s kulturom u kojoj je vazda potrebno “misliti pozitivno” i paziti da “visoko vibriramo” kako ne bi privukli loše okolnosti.

Naš image je sve, samo što ipak nije

Duboko smo sebe uvjerili u moto “fake it until you make it” i strašno pazimo na image. Sve pršti od fotki s mora, koktela, brončanog tena, izlazaka, festivala i svi su široko nasmijani a kad ugase mobitel, kad se vrate u 4 zida krene preispitivanje. Mnogi su oko nas nesretni jer se silno trude konstantno biti sretni.

Izvana, kada ih sretnem, to su najblistaviji ljudi na svijetu. Kad pričamo telefonom ni brige ni problema, a u pozadini priče:

  • ovisnosti
  • bolesti
  • depresija
  • napadi panike
  • prezaduženost
  • nezaposlenost

To su samo neke od priča s kojima se susrećem posljednjih dana s ljudima koji eto uvijek blistaju.

Pa pomislim kako smo se kulturom življenja doveli na rub jer smo sami sebe uvjerili da tugu ne treba odtugovati, bol odbolovati i problem priznati, već sve treba potisnuti, nabaciti smile na lice i gurati dalje. I nadati se da će nestati, da će proći, da ćemo svojom pozitivom iskreirati sretnije okolnosti, eto tako jednog dana. I tako guramo, dok nas negdje ne slomi. I pucamo iznutra prema van.

U redu je biti nesretan ponekad. U redu je ne moći sve sam. U redu je imati probleme. U redu je zaplakati. U redu je ne imati volje glumiti “ludu sreću”. U redu je prestati čekati da se nešto desi “jednog dana”, jer život nam se dešava sada. I sve te lijepe slike s društvenih mreža samo su slike. Ne vidimo što je bilo trenutak ranije i trenutak kasnije. Ne vidimo život, vidimo uljepšane isječke.

Rijetki će na glas reći da imaju napade panike i noću ne spavaju. Još rjeđe ćete čitati o žalosti, gubitku, razočaranju, neuspjehu i lomovima.

Skrivamo tugu i neuspjeh kao zmija noge

Ljudi se srame svojih “loših dana” do te mjere da ni najbližim prijateljima ne žele priznati da su loše, kao što meni moji nisu željeli. Toliko pojedini glume ludu sreću da sam ih prestala ispitivati, a na kilometar se vidi da pucaju po šavovima i da bi najradije isplakali sebe, do koštane srži.

I nije to više samo problem muškaraca, postao je i problem nas žena, jer sve silno želimo biti uspješne i prve u apsolutno svemu pa ni ne primjećujemo koliki presing same sebi radimo. Koliki presing radimo svojim kćerkama forsirajući ih da budu savršene i žive savršenim životom.

No što je dovraga uopće savršenstvo? Kako se to živi savršeno i po čijim mjerilima?

Planiramo život na krivi način, od selfija do selfija, od jednog cilja do drugog cilja, bez da pri tom uživamo u procesu. Kao da između tih stavki ne postojimo. Tu smo, ali kao da nismo. Oživimo na momente kad osjetimo novi fiks, uzbuđenje doživljenim ili odglumljenim, a sve ostalo vrijeme egzistiramo i brinemo samo oko toga da netko ne primijeti da nam ne ide sve kao po špagi.

Ali što ako primijeti? Što onda? Je li kraj svijeta? Ili bi se ekšli moglo dogoditi da doživiš razumijevanje i suosjećanje, da ti netko ponudi svoje rame i svoju pomoć?

Što mi zapravo znamo što su nam ljudi spremni pružiti i za nas biti ako im za to nikada ne damo priliku?

Skrivamo sebe i emocije jer smo tako navikli, pa se onda začudimo kad u nekom trenutku ljudi od nas počnu dizati ruke i to ne zato što im nije stalo kako si sebično znamo protumačiti, već zato što su se umorili od pokušaja da probiju naše bedeme i dopru do nas.

I meni se to dogodilo, pokušavala sam dugo probiti bedeme nekog tko mi je drag, samo da bih na kraju shvatila da sam silno umorna od konstantnog dokazivanja da sam tu i da mi je stalo i da vidim bol, da je osjetim ali ne mogu pomoći ako mi se ne dozvoli.

I stala sam, udahnula i okrenula se u suprotnom smjeru jer smatram da ta moja osoba mora sama učiniti korak i reći – trebam te.

A to je baš ono što mnogi uporno ne žele, priznati na glas da nekog trebaju.

Toliko smo bombardirani tom kulturom “možeš ti sve sam” da smo zaboravili da ljudska bića trebaju druga ljudska bića, za ljubav, za rast, za razmjenu energije, misli, emocija, podrške, ideja i da je to u redu! Jer smo zajedno jači. I zajedno možemo više. I možemo si biti podrška i snaga.

Pusto, osamljeno ostrvo

Tako je zamišljen ljudski život, kroz zajedništvo. Obitelj, prijatelji, kolege, rodbina, susjedi, sve to imamo jer nam je potrebno. U suprotnom ne bismo izgradili civilizaciju koja se temelji na zajedništvu. Ne bismo stvarali obitelji da nam je prirodnije biti osamljeni otok.

I eto nas, 21. stoljeće, razdvojeni koronom, društvenim mrežama i vlastitim zabludama stojimo većinom svak za sebe a zajednicu pokušavamo uvjeriti kako smo silno sretni.

Ako nam dovraga nije stalo do ničijeg mišljenja i nitko nam nije bitan, zašto onda priređujemo show? Čemu predstava sebe u “najboljem izdanju”?

Čemu?

Znamo dobro odgovor, druga je stvar što ga sami sebi ipak nažalost, nismo spremni priznati.

Neki baner
No Comments Yet

Comments are closed