Dok hoda na kotaču Zemlje koji se neprekidno okreće, pod Suncem koje se neprekidno vrti, čovjek očekuje jedan miran život.
Inayat Khan
Progledati ili ne, oko toga se stvarno ne treba sekirati. Mi već jesmo to što želimo ostvariti, samo to trebamo osvijestiti. Pravo je pitanje – kako potaknuti da se to dogodi?
Važnost percepcije
Kao prvo, vjerujem u prirodnost rasta i razvoja. Kad si zreo, pomak u percepciji se dogodi sam od sebe. To naravno ne znači da samo trebaš čekati da se probudiš. Dobro je štogod i činiti po tom pitanju. Primjerice, kontemplirati, meditirati ili pojati.
Kažu da je u doba Kali Yuge, mračnom dobu čovječanstva u kojem se nalazimo, pojanje (molitva) idealan način duhovnog rasta te da se napredak ostvaruje brže nego inače. To oko brzine ne mogu prosuditi, ali zato mogu reći da je pojanje izuzetno praktično. Pojati, za razliku od meditacije koja traži osamu, možeš uvijek i svugdje, bez obzira što u tom trenutku činio. Dapače, to se od tebe i očekuje.
Biranje pojalice
Problem s kojim se na početku susrećeš jest koju pojalicu odabrati. Mnogi se danas odlučuju za havajski SITH (Self IDentity Through Ho’oponopono), metodu deprogramiranja. To je u redu, sve je dobro što ti odgovara i s čime se osjećaš ugodno.
Više mi odgovaraju hindu varijante. Mnogi kada počinju biraju Ganešinu, za koju se smatra da uklanja životne prepreke (Om Šri Ganešaja Namaha). Meni je odgovarala drevna Gajatri mantra, no ona je doslovno živa vatra, a ja sam ‘dečak iz vode’, kako bi to EKV opjevala, pa mi je postala prejaka. Inače, kažu da je za današnje doba idealno rabiti Om Namo Bagavate Vasudevaja.
Procedura oko pojanja je jednostavna. Neprekidno u sebi ponavljaš pojalicu. Nakon nekog vremena, to ionako postane rutina koja se automatski odvija u podsvijesti, neovisno o tome što trenutno činiš. S njom se uspavljuješ. S njom se budiš. S njom obavljaš svakodnevne dužnosti. Pomaže ti da živiš u sadašnjosti, bez opterećivanja samoživim mislima i emocijama.
Jasno, izbor pojalice pripada svakom ponaosob jer to ipak ovisi o individualnim preferencijama. Primjerice, ako ti odgovara ‘Oče naš’ ili ‘Zdravo Marijo’ ili bilo što drugo što je za tebe sakralno, naravno da to trebaš koristiti.
Ideja širenja svijesti
Da bi dosegli nešto tako neobično kao što je širenje svijesti, maltene nije potrebno ništa. Ne tražimo ništa izvanjsko, nekakvu planinu na koju se trebamo uspeti. Ustvari, mi se prisjećamo, ljuštimo sloj po sloj iluzije ne bi li dosegli bit. Ne tražimo što jesmo jer sveobuhvatna svijest nije ograničena formom da bi u nju mogli ukazati prstom. Pokušavamo otkriti što nismo. Oljuštimo li svaki sloj toga što nismo, ostat će ono što jesmo. To je osnovni princip.
Je li nam išta potrebno pri samoostvarenju? Ako smo ustrajni u nakani da otkrijemo istinu, ništa nam više od toga neće trebati. No, ono što je zanimljivo, trenutak je u kojem se događa. ‘Aha moment’ nastupi odjednom i bez najave, katkad i na bizaran način.
Aha moment
Svatko od nas ima ugrađen ključ koji pokreće aha moment. Ti su ključevi jedinstveni. Ponekad ga milošću uvida otkrijemo. Ponekad je potrebno obaviti ‘rudarske radove’ ne bi li potakli žaruljicu da se upali. Nekom treba više vremena, nekom manje.
Meni je trebalo dosta, iako moram uzeti u obzir mogućnost da mi se samo čini kako je to tako. Što je vrijeme, na kraju krajeva? I inače je dobro razmišljati, kako se to obično kaže, ‘outside of the box’. Ne isključivati ništa, uvijek biti mentalno otvoren prema mogućnostima.
Moj aha moment dogodio se dok sam slušao glazbu. Nije stvar u tome da mi je ono što sam slušao bilo značajno ili imalo u sebi posebnu mističnu vrijednost pa će slijedom toga isto potaknuti i kod drugog. Point je u tome da su se poklopile silnice koje su aktivirale ranije spomenuti ključ.
Ono što sam slušao bila je grupa ‘Icon of Coil’, album iz 2004. ‘Machines are Us’, pjesma ‘Shelter’, stih sljedećeg sadržaja ‘I can’t find shelter in this world. I’m searching for another world where I’ll feel safe.’ (Ne mogu pronaći sklonište na ovom svijetu. Tražim drugi svijet gdje ću se osjećati sigurno.)
Dakle, obična pjesma industrial dance žanra postala je trenutak pobuđenja svijesti i okinula jedinstveni ključ naziva ‘sigurnost’. Fizička manifestacija tog okidanja bile su nekontrolirane suze koje su pratile golem osjećaj oslobađanja, kao da su tog trenutka s mene spali stoljetni okovi. Bio je kratki trenutak, ali vrlo, vrlo važan, što će se pokazati kasnije.
Osjećao sam da se unutar mene dogodilo nešto posebno, ali nisam mogao artikulirati o čemu je riječ. Jedva da to mogu i sada uraditi. Ne moram napominjati da se moje ponašanje izmijenilo. I nije bitno što ja mislim o tome već što moji najmiliji svjedoče. Oni koji dijele život s nama najbolji su indikator promjene, a moji kažu da onaj prije i onaj poslije nisu ista osoba.
Dualnost
Kako tumačim stihove koji su izazvali transformaciju? Dakle, sigurnost u materijalnom univerzumu ne postoji. Sve je dualno, relativno, a na toj razini poimanja, stabilnost i relativnost isključuju jedno drugo. Svi pokušaji da se čovjek tim putem ostvari, iluzorni su. To ne znači da sigurnost nije moguća. Moguća je, ali sigurnost ostvarujemo na ‘drugom svijetu’, duhovnim radom, duhovnim putem.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
