Osoba sam koja može reći da vjeruje u muško – ženska prijateljstva, ali, ne uvijek i ne sa svakim. Smatram da za iskreno prijateljstvo mora postojati iskrena ljubav i poštovanje, jer prijateljstvo je baš to – ljubav. Ona čista, bezuvjetna i laka. Ako nije laka, onda postoji neka računica koja komplicira stvar, tj. netko u cijeloj priči nije iskren. Barem kada je u pitanju spomenuti oblik prijateljstva.
Mislim da je meni, kao ženi, lakše biti prijateljica muškarcu koji mi se sviđa no obrnuto, jer ako mi muškarac kaže da me vidi samo kao prijateljicu ja ću to poštovati. Možda mi isprva neće biti lako.
Možda će mi trebati vrijeme da to probavim, da mi prođe kroz sive stanice, krvožilni sustav i srce i sraste sa mnom. Možda ću se neko vrijeme i udaljiti, ali prihvatit ću to i nastavit ću sa životom i bit ću iskrena prijateljica. Međutim, s muškarcima je drugačije.
Kako znam? Osjetila sam to na svojoj koži.
Egotirperi i “veliki zaštitnici”
Nijedan mi nikad nije uspio ostati prijatelj, onako iskreno. Nijedan nije prihvatio moje “Ne” kao konačno i nije ga ispoštovao. Nijedan nije mogao staviti na stranu svoj povrijeđeni muški ego i jednostavno biti normalan.
Neki su se udaljili samo kako bi se javljali s vremena na vrijeme s nekim pasivno agresivnim porukama koje su još više učvrstile moju odluku, drugi su pristali biti mi “prijatelji” s figom u džepu i stalno me podsjećali na to kako su ovdje, “na raspolaganju”, ako se slučajno predomislim, a neki su odlučili glumiti cool tipove koji će “paziti na mene”, da se negdje “ne zeznem”, da ne “zaglibim s krivim”, da me netko “ne povrijedi” i ostale bajke.
Zašto bajke? Vrlo jednostavno.
Svaka veza, bilo prijateljska, ljubavna ili obiteljska u sebi nosi potencijal da netko, nekad bude povrijeđen. Ako se konstantno bojiš povrede onda je najbolje da uopće nemaš veze s ljudima i da preseliš na neki pusti otok, jer jedino ćeš tamo biti osoba “sigurna od emotivne povrede”, barem u teoriji.
Stoga mi sve te “junak zaštitnik” fore nikada nisu sjele. Gušile su me. Na kraju bih uvijek ja bila ta koja je povukla crtu i okončala to kvazi prijateljstvo.
True friend
S druge strane, imam frenda već više od 15 godina u kojeg sam se zatreskala kao klinka. On je desetak godina stariji od mene i iako su tad simpatije bile obostrane on je kavalirski, kao ljudina kakva je, rekao da između nas ne može biti ništa i da će uvijek paziti na mene. I pazi, iskreno kao brat sve ove godine.
Nikad se oko toga nismo posvađali, nijednom ga nisam pokušala razuvjeriti, zavesti, poljuljati njegovu odluku ili je preispitivati. Nisam kalkulirala. Bila sam zaista još dijete kad sam ga upoznala i već tad sam znala da je on osoba koju uvijek želim imati u svom životu i da trebam biti fer ako želim da naš odnos izraste u iskreno i čvrsto prijateljstvo. Jedno vrijeme smo se manje čuli, jer je meni tako bilo lakše i logičnije i uskoro su sve te bubice ostale iza nas.
Jedino oko čega se znamo satima raspravljati su nogomet i neke moje odluke koje njemu znaju podiči živac. Jarac je, taj neće prešutjeti kad ga netko pikne. 😀
Let’s stay friends jer nemam petlje reći ti istinu
Druga čudnjikava situacija desila se ne tako davno, s tipom koji mi se jako sviđao ali je sve vrijeme nešto kalkulirao i prelijevao iz šupljeg u prazno. Mogli smo si biti dobri i mogli smo na stranu prijateljstva, rekla sam mu da je to bolje ako ne zna zaista što želi i da ne započinje ništa u što nije siguran.
No, on je rekao da želi vidjeti što će biti s nama, u što to može izrasti, da želi probati i da samo idemo polako… i desilo se ono što sam nekako i predosjećala da bude. Sjedili smo u autu a on je prodao spiku o “prijateljima”. Gledala sam u njega i sjećam se da sam rekla: “Okej, ja to mogu, ali zapamti ako je tako sada, tako je zauvijek, ne možeš za šest mjeseci ili pet godina doći s drugačijom spikom. Ako smo prijatelji, prijatelji smo zauvijek.”
I što se desilo? Zapravo ništa. Nismo ostali prijatelji jer on to nije mogao. Ili nije htio? Ili je sve samo bio lijepo upakirani odjeb. Nemam pojma. Nije da dumam o tome, samo znam da bih ga cijenila kao čovjeka da je iskreno rekao da ne želi odnos sa mnom i da trebamo svak svojim putem umjesto da je to upakirao u “let’s stay friends” spiku.
Tko je zapravo kriv?
Ako ću biti iskrena, u vremenu kad me to još kopkalo pitala sam se je li problem u meni? Ali nije bio, ne zaista. Na kraju sam s vremenom jednostavno odustala od pokušaja da ga skužim i uopće komuniciram s njim.
Mislim iskreno da on u trenutku kad je provalio to “budimo frendovi” nije bio svjestan što zapravo traži. Nije, jer nije očekivao da ću se ja zaista ponijeti kao zrela osoba i ostati mu frendica. Očekivao je dramu, pasivnu agresiju i moje uzaludno pokušavanje da ga razuvjerim. Na to je bio spreman, ali na prijateljstvo ne.
Jer frendovi ne nestaju, ne javljaju se svakih par mjeseci tek toliko, ne izbjegavaju razgovor i neke teme, ne kalkuliraju, ne skrivaju se. Tu su kad stignu i ponašaju se normalno, onako kako sam se ja ponašala. Ali, ja nisam kalkulirala, nisam “glumila” prijateljicu.
No, smatram da je bilo točno ono što je trebalo biti. Bili smo jedno drugom dobra lekcija. Njemu da se ne igra i ne kalkulira s ljudima, jer ljudi nisu igračke, a meni da su ljudi samo ljudi ma koje im ja divne karakteristike pridodavala i ma koliko željela da su bolji no što jesu.
Ne trebaju nam situacije i razne kombinacije
Je li bilo situacija kad bi neki tip rekao da mi želi biti frend pa se nakon par mjeseci ili godinu, dvije predomislio? Da, naravno da je bilo, samo to meni tada više ne bi bilo zanimljivo. Netko te odbije pa jednostavno inercijom tu osobu s vremenom prestaneš gledati na isti način.
Je li bilo situacija da je flert postao prijateljstvo a prijateljstvo postalo veza? Da, bilo je. Iako se nikad nije desilo kad bih ja odbila njega.
Što starija idem, sve manje vjerujem u razne kombinacije i izbjegavam razne “situacije” jer nemam volje ni energije rasipati se za neke čudne polu odnose koji vode u slijepe ulice.
Ne kažem da se ne mogu desiti simpatije koje će prerasti u prijateljstvo ili da prijateljstvo ne može postati ljubav, samo kažem da od mora ljudi koje susrećemo i s kojima osjetimo neku povezanost, rijetki postanu konstanta u našem životu. S rijetkima prerastemo sve te dječje bolesti, s rijetkima možemo biti iskreni, onako do kosti da možemo razgoliti dušu, kako bi i trebali, s pravim prijateljima.
Ponekad je do njih, ponekad je do nas, ali najčešće je to tako jer postoje one neke emocije koje stoje u “sivoj zoni”, koje netko nije prebolio, pa se stalno o njih sapliće.
Trebamo li sve ljude odgurnuti od sebe samo zato što osjećaju simpatije koje mi ne uzvraćamo? Ne.
Trebamo li o tome voditi duge, “dubokoumne” razgovore, kako bi se “stvari razjasnile”? Ne, ni to.
Trebamo li postavljati pravila? Ne, jer radi se o ljudskim bićima a ne zvijerima koje ćemo uglaviti u kavez pa ih onda trenirati metodom “meda i biča”.
Što trebamo?
Biti iskreni, prije svega prema sebi a onda i prema njima. Trebamo realno preispitati svaki zakutak vlastita srca i razlučiti postoje li neke simpatije kojima ćemo ostaviti otvorena vrata i vidjeti u što će se pretvoriti s vremenom ili ćemo nježno ali direktno reći drugoj strani da te emocije nikada nećemo uzvraćati.
I nikada, nipošto nikog ne smijemo zavlačiti.
Ako odlučimo ostaviti otvorena vrata, onda moramo biti iskreni, spontani i laki za bivanje u našoj blizini. Trebamo imati na umu da smo mi ta vrata ostavili odškrinutima pa ne smijemo osobi zamjerati ako nam pokazuje naklonost. Mi smo to dozvolili.
Ako ih odlučimo zatvoriti i biti prijatelj, onda se kao prijatelj trebamo i ponašati. Trebamo drugoj strani dati vremena i trebamo imati razumijevanja. Trebamo biti tu kad nas zaista treba kao prijatelja.
A to je teško, to je prokleto teško i zato postoji jako malo ljudi koji to zaista mogu. Jer to zahtjeva zrelost, iskrenost i mnogo samodiscipline. Zahtjeva sposobnost ne iskorištavati nečije emocije i ranjivost.
Ne mogu reći da znam mnogo ljudi koji su toliko jaki i sabrani, još manje mogu reći da znam mnogo takvih muškaraca, ali oni koje poznajem i s kojima sam doživjela iskre a ostala prijateljica zaista su ljudi na mjestu, čvrsto nogama na zemlji i s lavovskim srcem u njedrima. I ponosna sam što ih imam privilegiju zvati svojim prijateljima.
Ostali su samo lekcije i zatvorena poglavlja. I definitivno nisu ljudi s kojima bih prijateljevala.
