Evo me opet, ležim na ovom kamenu koji je, prema mojoj procjeni, star otprilike koliko i moja kriza srednjih godina – što znači da postoji otkad pamtim. Gledam u ovu ružičastu torbu s natpisom “Vibre” i pitam se kad je točno moj život postao Instagram post koji nikad neću objaviti.
Metroseksualac
“Ti si intelektualac,” rekla mi je Moira prije tri mjeseca, baš ovdje na ovoj istoj stijeni. “Ne možeš se opustiti.” Imala je pravo, naravno. Uvijek ima pravo, što je ujedno i razlog zašto smo se rastali i razlog zašto i dalje nosim njenu ružičastu torbu na plažu poput nekog metroseksualnog Don Quijotea…
Sad ležim sam, čitam knjigu čiji naslov namjerno skrivam od prolaznika jer se zove “Sretno mjesto” – što je, priznajem, ironično s obzirom da se osjećam kao Hamlet na odmoru.
Svaki put kad netko prođe, pretvaram se da čitam nešto duboko. Možda Wittgensteina, ili pak odigram sudoku na smartfonu.
Jučer sam plivao u ovom kristalno čistom moru i razmišljao o Zenu i nemogućnosti biti prisutan u trenutku dok istovremeno dokumentiraš sve u svojoj glavi za buduće analize. To je poput pokušaja da uhvatiš vlastiti rep – teoretski moguće, praktički bizarno.
Spontan prema rasporedu
“Zašto ne možeš samo uživati?” pita me moja unutrašnja Moira. Kako mogu uživati ako sam istovremeno svjestan da uživam? To je kao pokušaj da budeš spontan prema rasporedu. Ili kao što je rekao Sartre, ili je to bio Groucho Marx? – “Ne želim pripadati klubu koji bi me primio za člana.”
Danas sam pojeo lubenicu na ovoj istoj stijeni i gledao kako se ljudi kupaju dolje u uvali. Oni se smiju, zapljuskuju vodom, žive. A ja analiziram njihov smijeh kao da pišem disertaciju o fenomenologiji zadovoljstva. Možda je problem u tome što previše mislim o mišljenju. Meta-kognitivna zamka, kako bi vjerojatno rekla moja terapeutkinja, da je imam, a nemam jer smatram da je terapija za ljude koji nemaju dovoljno kreativnih načina za mučenje sebe.
Uzeo sam i sladoled – pet okusa odjednom jer, zašto ne? Ako ću biti nesretan, mogu barem biti nesretan s višestrukim okusom. To je moja filozofija: maksimalizam u minimalnim trenucima. Kao da pokušavam napraviti simfoniju od šuma vjetra.
Vibre
Ova ružičasta torba postala je simbol svega što ne razumijem u životu. Zašto ružičasta? Zašto “Vibre”? Što uopće znače “Vibre” u kontekstu egzistencijalne krize četrdesetogodišnjaka koji čita knjige o sreći dok je očito nesretan?
Možda je Moira imala pravo kad je rekla da previše kompliciram stvari. Ali opet, ako ne kompliciram, tko će onda? Netko mora postaviti teška pitanja o lakim trenucima. Netko mora biti onaj koji pita zašto je more plavo baš kad smo najsretniji.
Sutra ću se vratiti u grad, napokon ostaviti ružičastu torbu na polici, i nastaviti s onim što najbolje znam – preispitivati sve dok to preispitivanje ne postane toliko opsesivno da zaboravim zašto sam uopće počeo.
Ali večeras, na ovoj stijeni, s ovom knjigom i ovom torbom, pokušat ću biti ono što Moira naziva “normalnim”. Možda ću gledati u zalazak sunca bez analiziranja spektra boja. Možda ću se kupati bez razmišljanja o termodinamici.
Ili možda neću. Možda je moja sudbina da budem onaj koji se pita sve što se ostali ne pitaju. Možda je to moj dar – ili moja kazna. U svakom slučaju, to je moja “Vibra”, a ružičasta torba to prihvaća bez pitanja.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
