Znate kako često s osudom gledamo na ljude koji varaju? Koji imaju stalnog partnera, možda su u braku ili se s nekim viđaju “službeno” ali sa strane uvijek imaju nekog ili neke. Pitamo se kako mogu? Gdje im je moral? Gdje duša? Kako mogu zavlačiti ljude? Ili pak odemo u onu krajnost gdje kažemo da su samo “jadni poklekli”, jer ih je netko eto “opsjedao.” A oni se nisu znali ili mogli obraniti? Yeah right.
No, što ako su oni u svojoj glavi odlučili da je to tako u redu? Što ako to nisu istoznačnice za njih? Što ako je službeni partner osoba koja im odgovara u tom trenutku za vezu, a osobe sa strane daju nešto drugo?
I ne, nije uvijek stvar u seksu. Imaju nekog s kim pričaju o svemu, to je njihova “osoba od povjerenja”, “najbolja prijateljica” npr… osoba kojoj hrane nadu ali se nikad s njom ne pomiču s mjesta, jer oni su u vezi. Možda je to osoba koju vole, onako strastveno ali iz nekog razloga im ne odgovara da bi društveno odabrali nju za službenu družicu?
Svakakvih sam se scenarija nagledala i budalaština naslušala, ali sam negdje putem otpustila sve osude, jer ljudi će ionako živjeti po svom ma što god ja o tome mislila.
Drugi je paradoks u tome što oni s najviše putra na glavi, najviše prstom upiru u one koji su radije solo nego u čudnim kombinacijama, vezama bez perspektive ili tek toliko da budu s nekim.
Soliranje je teško? Kako za koga
Pisao je moj kolega Butković o tome koliko samoća može biti teška, i ja mu vjerujem, ali iz moje perspektive samoća nikad nije izgledala teško. Barem ne meni. Jer nakon iscrpljujućih odnosa, veza koje to nisu, ili onih trakavica koje Ameri zovu “situationship” moje je unutarnje biće zaključilo, kako bi to rekla jedna moja draga prijateljica: “Ako nije ljubav, neću”.
Drugim riječima, soliranje može biti itekako dobra stvar. Osobito kad dosegneš spoznaju da sreću kreiraš solo i da ne možeš svoju sreću svaliti na tuđa ramena. A ljudi baš to rade. Ulaze u veze s očekivanjem da će ih druga strana usrećiti i učiniti im život boljim, lakšim, zanimljivijim.
I onda se to raspline kao kula od karata, jer obje strane očekuju od onog drugog da ih usreći. Ili se desi da jedno ili oboje švrljaju sa strane ili jednostavno po dogovoru vode paralelne živote. Imaju “prijateljice” i sve redom uvjeravaju kako su sretni. Ali iskreno, nisu. Sve je to neki oblik samozavaravanja.
I samoj mi se događa da s mnogih strana dobivam ponude da se vežem. Ali ja se ne želim “vezati”. I cijeli taj koncept vezivanja mi je postao pomalo smiješan. Želim se zaljubiti i voljeti, biti nekome dobra družica, izgraditi partnerstvo. Razumijete razliku?
Čupam se i borim protiv svakog moranja i “vezanja” jer osjećam da svi ti tipovi koji me jure, zapravo jure fantazmu, iluziju, želju da ih ta iluzija usreći. I ja to osjećam. I ne sviđa mi se. Ne želim biti odgovorna za nečiju sreću. Ne želim tu težinu i tu obavezu.
Dok slušam Des’ree – “Life” promišljam o tome kako bi odnosi, osobito ljubavni trebali biti lagani, baš kao što je osjećaj u toj pjesmi. Ali nisu, često su to težine. Često su to kombinacije i varijacije. I često tu ima svega osim ljubavi.
Očekivanja
Ima neispunjenih očekivanja, ima ega, ima potrebe za dokazivanjem da se može živjeti neki lifestyle i biti s osobom koja se u to uklapa. Ili da se može uloviti baš ta riba, prije frenda koji ju je isto zapikirao, a koja se uporno ne da. I nije važno što uopće nije njegov tip, što možda ima tisuću i jedan karakterni feler i što će mu život s njom postati “Living hell”, on želi baš nju. Pa bude užasno razočaran kad je osvoji i shvati da to ni približno nije to i da ga je palio samo lov, samo ideja nje, ali ne i stvarna osoba.
Ima tu i potreba za time da ih netko upotpuni, hrani energetski i emotivno, brine o njima, bude im emotivna štaka.
Milijuni su razloga zašto ljudi jure ideje odnosa i ulaze u njih. I često ispadne, kako je iskrena ljubav tu najmanje zastupljena. Kao i želja da se nekog istinski usreći, da se bude najbolji mogući partner. A to možeš ako si posložena, sretna osoba koja ima svoje snove i aspiracije, prijatelje, poslove i hobije i kojoj sreća neće ovisiti o vezi, o drugoj osobi, već će biti jedan lijepi dio nje.
Je li solo status mnogima težak i strašan? Je. I bit će, sve dok ne shvate da se život i sreća grade s ove strane gdje oni stoje, da se ne polaže nade u ideju da će se netko drugi pobrinuti za njih, da će doći neki “princ” ili “princeza” i učiniti im bajku od života.
Ne, bajku si dragi moji čitatelji sami stvaramo. Sami gradimo sebe, svoj put i svoju sreću.
Teret vezivanja vs ljubav
I onda negdje putem sretnemo nekog od koga, kako bi rekao moj frend “srce brže zaigra”. Nekog u kome prepoznamo vrijednosti koje sami imamo. U kome osjetimo taj isti žar za životom, za stvaranjem, za istraživanjem. U kome prepoznamo strast, pa shvatimo da koliko god bili različiti i težili svojim individualnim ciljevima i interesima, odlično klapamo u dvoje. Pašemo, kao ruka i rukavica i imamo slične ideje života u dvoje.
Tad ne osjećamo teret vezivanja, tad jednostavno stvaramo, volimo, gorimo, idemo kroz dan, u dvoje. Postajemo partneri. U mnogim sferama života, ispreplićemo se. Zadržavamo individualnost i sve svoje ljubavi koje su nas i učinile tako jedinstvenom i posebnom osobom, zbog kojih smo i privukli drugu stranu, ali rastemo zajedno. Postajemo ljubav.
Osjećate li razliku? Osjećate li lakoću energije koja struji kroz ove riječi? Osjećate li moć ljubavi i koliko je iskričava, lagana, pitoma, topla, udobna, ugodna, a opet interesantna, kreativna, inspirativna, lepršava, pustolovna, baš kao život sam. Baš kao pjesma koja se vrti u pozadini.
To je taj vibe. To je ta iskrena emocija kojoj težimo. To je ono što susrećemo kad i sami takvi postanemo. Stoga veze i vezanje? Ne, to nisam ja. Ja sam ljubav i ja sam za partnerstvo.
Kako kaže moja Jaca – “Ako nije ljubav, neću.” I apsolutno je u pravu.
