Biti samac, zapravo nije privilegija iako nam društvo nameće tu ideju

Razmišljam o samcima. Sudbina mi je odredila život u kojem nikada neću moći sam živjeti. U ovo vrijeme boleština, kad te svako malo nešto zgromi, divno je imati nekog uza sebe tko će ti pomoći. Imam nekoliko prijatelja i prijateljica koji žive sami. Nekad mi se znaju javiti i reći da su u virozi, imaju temperaturu, gripu ili crijevnu virozu. Gle, kad imam takvo nešto oko mene se okupi jato ljudi da me bedinaju i pomognu mi što prije ozdraviti. Ali, sam, kad si sam, nema ni Severine, ni boce vina niti ikoga tko bi ti skuhao juhu, pomogao ti onako malaksala tijela.

Mislim da su samci u tom segmentu heroji. Pa da. Oni taj virusni kijamet godinama prolaze sami. Pobjedonosno bez ičije pomoći.

A tih samaca je sve više. Nedavno gledah neki dokumentarac koji prati živote i sudbinu samaca u Švedskoj. Tragična sudbina društvene alijenacije u kojoj pojedinac živi sam za sebe, počesto bez ikakva kontakta s nekim drugim živim bićem, bez obitelji. Neke pronađu da su preminuli prije nekoliko tjedana i tek kad se osjeti smrad raspadajućeg tijela susjedi se sjete reagirati. Biti samac nekad je izbor, a nekad gorka sudbina određena nizom nesretnih okolnosti.

Hotel za samce

Sjećam se da je osamdesetih u Zagrebu postojao hotel za samce. Danas je to gradski dom za starije i nemoćne. Bit će da su samci ostarjeli pa se uzročno-posljedično hotel pretvorio u dom. No, koliko smo svjesni tuđih života? Nekad znamo brzopleto zaključiti da je netko ekscentrik i da je bolje ne imati nikakva posla s takvom osobom. Naši problemi su najveći, tuđe mjerimo u gramima. I sad mi opet kroz glavu kreće niz imena prijateljica i prijatelja samaca.

Neki su samci zbog alkoholizma, kocke, a neki pak zbog toga što su svoj život posvetili brizi o svojim bolesnim roditeljima, bakama, djedovima. Neki su rastavljeni i godinama su bili zlostavljani ili pretvoreni u ekonomsko roblje, ovisnike. Tema je prilično opsežna i čovjek se lako može izgubiti u njoj. Izdvojio bih dvije samačke sudbine.

Jedna vezana uz ženu koja je brinula za svoje roditelje (poznato mi je nekoliko takvih slučajeva), a druga je sama izabrala samoću. Odjednom se pred obje našao vakuum. Smisao života vezan uz brigu za roditelje nestao je njihovim odlaskom. Nakon što su preminuli, žena je ostala sama. Kako nije radila više nije imala nikakvih primanja. Stan njezinih roditelja postao je hladnim i tamnim mjestom. Niti novaca za struju, niti za popravak razbitih prozora.

Žena se hrani u pučkoj kuhinji. Nadomak je šezdesetoj, posla ni za mrvu kruha, izraubana, akademski obrazovana, ne vidi više smisla niti ima volje tražiti nove ciljeve. Napominjem, nju sam izdvojio, a znam ih još desetak.

Druga žena je prošla sagorijevanje u privatnim tvrtkama, godinama se iscrpljivala sljedeći svoje snove i našla se u godinama kad je htjela neko normalno, sućutno biće uza sebe, da osnuje dom, obitelj. Nit normalna muškarca, nit posla nit volje u iscrpljenom tijelu. Zajedničko im je to što su obje u suicidalnim mislima. Okidači su im različiti no obje, a ne samo one, imaju istovjetnu poentu nasilnog kraja. U svojoj bezuvjetnoj predaji život im ništa više ne može ponuditi, a ni one njemu.

Tragično samovanje

Ovo je tek dio ekstrahiranog tragičnog samovanja. U razgovoru s njima, iako sam logoterapeut, nalazim se nemoćnim jer je riječ o dubokoj depresiji koju ni liječenje nekim medikamentima ne bi izliječilo već bi ih zbog potencijalnog ”zombiranja” odvelo u duboku financijsku krizu. Naravno, postoje i lijepe samačke priče gdje su ljudi egzistencijalno osigurani i uživaju u svojoj samoći no i imaju prijatelje s kojima se druže.

Nažalost, žene iz moje priče imaju jedno ili dvoje prijatelja. Potpuno su same i ne mogu uspostaviti neka prijateljstva jer niti imaju mogućnosti niti volje tražiti više nekog tko bi ih prihvatio s ”prtljagom” kojom se probijaju kroz težinu svakog novorođenog dana.

Biti samac,    Boli vas tired man looking in mirror in bathroom
Photo by Andrea Piacquadio on Pexels.com

S druge strane ima samaca koji se zakopaju u posao pa na kraju dana stignu tek otvoriti bocu vina, prosurfati lažne sretne živote na društvenim mrežama i razbijati misli s pitanjima u što to troše svoje dane. Iako postoje društva u kojima se okupljaju samci, iako postoje Tinder i neke druge spajalice, možda bi trebalo pokrenuti specijalizirani portal za samce, za psihološku pomoć, za razmjenu iskustava, za razmjenu talenta kojim bi jedni drugima pomagali ili pronalazili neki honorarni posao? Vjerojatno sve to već postoji, no postoji i samoća, depresija i suicidalnost.

U trenutku kad Hrvatska uvozi tisuće radnika samaca, prijeti nam poplava nove društvene krize koja je već poprilično akutna u zapadnom svijetu.

Trećina Njujorčana su samci. Stoga, kad poželim biti sam i osamim se u svojem samosažaljenju, itekako sam zahvalan da na kraju dana imam s nekim podijeliti svoju sreću i tugu. Samoća ima svoju cijenu i sve više je onih koji je skupo plaćaju, a da ju nisu ni htjeli.