Mislim da ljudi mogu svašta oprostiti i svašta napraviti, ali još nisam uspjela shvatiti kako oprostiš nekome to što si mu drugi izbor?
Na Novoj TV je ovih dana krenula nova turska sapunica – Nevjera. I hrpa je mojih frendica, poznanica i kolegica već opijeno pričom. Navukla se i moja mama pa mi je jutros uz kavu prepričavala radnju od koje sam okretala očima.
Na stranu sapunica, naprosto ne mogu razumjeti tu potrebu da se opravda osoba koja je odlučila s tobom obrisati pod i štancati se s nekim drugim / drugom.
Opraštanje nevjere.. Wtf?
I kako uopće možeš ako i oprostiš, ikada više vjerovati toj osobi? Kako je možeš gledati istim očima znajući da je odabrala a taj odabir nisi bio / la ti. Znajući da u svakom trenutku može donijeti taj isti izbor, jer jednom se već provukla.
Kako možeš leći uz nekog tko je postelju dijelio s drugom ženom? Drugim tipom? Dozvoliti sebi da te dotakne netko tko je tim istim rukama klizio po nekom drugom tijelu?
Kako možeš to napraviti svom srcu, umu i dostojanstvu? Kako si dozvoliš da se zgaziš nakon što te ta osoba zgazi, pa onda dozvoliš da te zgazi opet?
Još tužnije mi budu priče u kojima i muškarci i žene pokušavaju vratiti tog “svog” nekog i pričaju kako će ga spasiti iz ruku “zle otimačice”. Čuj spasiti…
Ljudski je um fascinantna tvorevina majke prirode i neuronske mreže koje stvore slike iluzija u koje povjerujemo su meni neopisiv misterij.
Osobno, nisam nikad varala i nisam, barem koliko znam, bila prevarena, ali desile su mi se dvije situacije u kojima su mi muškarci rekli da im nisam prvi izbor. Ili da nisu sigurni u svoje emocije, da ne znaju, da im nije vrijeme, da nemaju te emocije za sad… bilo je kombinacija tih rečenica. Bilo je zbunjenosti u njihovom nastupu, bilo je želje da me ne povrijede ali već su me povrijedili. Povrijedili su me. I u tom su trenutku izgubili čar u mojim očima. Nisu više bili one posebne osobe, ja ih nisam mogla gledati na isti način.
Hvala ti što mi radiš uslugu
I jednom i drugom, sjećam se, rekla sam otvoreno što želim. Oni to nisu mogli, znali, željeli dati. Željeli su prijateljstvo. Obojica su dobili isti tretman, moje udaljavanje i stav – “ako smo prijatelji, prijatelji smo i danas i sutra i za šest mjeseci i za deset godina. Ne možeš doći za pola godine ili tri godine s drugom pričom.” I iza toga sam stala.
Jer ja nisam opcija, ja sam jedini izbor, a ako taj neki muškarac ima potrebu birati i kombinirati, onda me već izgubio. U trenutku kad je počeo po glavi vrtjeti taj svoj film s kim bi, ne bi, kako, kada, možda i zašto, ja sam već odšetala, iako on toga možda nije bio svjestan.
I svakom bih opet rekla – “molim te, učini mi uslugu i slobodno odaberi nju, ili njih pet, ili nijednu, nije važno. I hvala ti što si mi time pokazao da nisi čovjek za mene. Hvala ti što mi radiš uslugu.”
Jer to je usluga, čovjek ti pokaže da te neće ili da ne zna s tobom, da ne zna što želi i tko mu glavu nosi, već sad, na početku, pa kako bi kad dođu zajedničke obaveze i problemi?
Jesmo li ostali prijatelji? Nije važno. Važno je da sam se okrenula i od tog odšetala i da su obojica osjetili kako izgleda svijet u kojem ja nisam njihova podrška. Je li im se svidjelo? Pretpostavljam da ne.
Mi biramo hoće li nas opet povrijediti
Doživjeli smo svi tako nešto, bilo da smo odabrali biti s tim ljudima i dalje u kontaktu, bilo da smo se okrenuli i otišli svojim putem, poanta je da su nam pokazali kako mi njima nismo važni ni posebni, pa zašto bi oni nama bili? Zašto bismo im ikad više dali mogućnost da nam pristupe? Pa da nas opet povrijede?
Prvi put, možda nismo mogli predvidjeti što će se dogoditi, već samo odlučiti da li pristajemo biti nečija igračka ili ne? Ali svaki drugi put, patnja i poniženje bili bi naš izbor, a oni bi našim konstantnim praštanjem dobili blagoslov da se opet tako ponesu, da odšetaju ne mareći o našim osjećajima i da si biraju neku ili nekog boljeg.
Ne hvala.
Odabereš drugu osobu i ideš s njom, tu se ne vraćaš, tu te nitko ne čeka.
Isto, zapravo još i gore je kad si s nekim a taj netko nije s tobom. Taj netko je umom i duhom uvijek kraj neke druge osobe. Ljubi tebe a zapravo ljubi nju. Gleda u tebe ali te ne vidi. Sluša ali ne čuje. I ide k njoj, smišlja kako od tebe pobjeći.
Pa neka ide i neka živi taj drugi život. Neka ima to što želi ali neka ima samo to. Neka tamo gradi život.
Bez povratka u dom koji je srušio, krevet koji je napustio, stol za kojim se planirala budućnost i odnos u kojem je narušeno sve.
A ljubav? – netko će naivno reći.
Nema tu ljubavi. Nit te voli onaj tko te vara ili čija si druga, peta, stota opcija, niti ti sebe voliš ako to stvorenje nazad primaš.
Bezobrazna sam, reći će mnogi, ali ja sam samo iskrena, u svijetu u kom bi svi istinu voljeli čuti ALI, samo kad ih ne bi boljela.
