Istina je privatna. Baš kao što je privatno ono u što netko vjeruje. To nisu zastave kojima se maše ispred tuđih očiju. Kako ikom drugom to može značiti koliko i tebi?
Ako se čitavog života razvijate u iščitavanju, tumačenju simbola koji vam nešto predstavljaju, razvili ste zavidnu razinu apstraktnog mišljenja. To je kao da izvrsno poznajete strani jezik. Reagirat ćete ranije, već i na najsuptilnije naznake značenja u odnosu na nekog tko predmet poznaje površno. Isto vrijedi i za teme. U neke od njih ste duboko involvirani pa plivate kao riba u vodi. Ako dođe osoba koja se time nije temeljito bavila i krene ispaljivati kvazi-kvazi pitanja, što bi sad trebali? Sudjelovati u razgovoru? Nema šanse. Vi se kao sugovornici ne možete razumjeti. Niste ravnopravni. Možda zvuči arogantno, ali je istinito.
Što sa svim tim želim reći? Kad primjerice čitam ili slušam nešto što duhovno razvijeni pojedinci govore, ne samo da osjetim da je to istinito već i vidim o čemu se radi. To je apstraktna razina, sitni nagovještaji, skriveni zapisi limunovim sokom koji potiču individualni rast i razvoj. Kako to objasniti ikom tko se time bavi isključivo na intelektualno-špekulativnoj razini?
Ljubav u onome što jesi i što radiš
Kad netko kuha s ljubavlju, ta hrana ima okus ljubavi. U sve je utkana specifična frekvencija. Stoga, kad se čita nešto ili se sluša govor, ta se frekvencija osjeti. Istina i čovjek se prepoznaju, osobito kad vibriraju na dodirnim razinama.
S druge strane, postoji prešutno pravilo, ono što je istovjetne razine svijesti, prelijeva se jedno u drugo. Logično je da se lakše percipira ono što je niže (osim ako nije riječ o nečem toliko devijantnom da izmiče poimanju), kao i da je nerazumljivo, odnosno poimanju nevidljivo ono na višim razinama.
Ponekad reagiram na riječi ‘duhovnjaka’ čija je autentičnost upitna. Ne zamaram se time tko su i što su jer mi je sadržaj bitan. Znao sam u neobičnim situacijama reagirati na sadržaj, tako da je očito u meni stvar, a ne u tim osobama. Katkad mi se čini da je dovoljno i kad mi se mačka na ulici obrati s miu umjesto s mjau (mačke drugim tonom glasa komuniciraju s ljudima). Svemu dajem priliku da me navede na klik.
Ako sam otvoren, poruke automatski putuju k meni kao prema crnoj rupi. Možda djeluje užasavajuće razmišljati o sebi kao o crnoj rupi, ali stavimo li emocije po strani, crna rupa je isto tako dobar izraz kao centripetalna sila, magnet i slično.
Dakle, u središtu grudiju, tik do srca, zjapi crna rupa. Ne može se vidjeti, nije na fizičkoj razini, ali riječ je o jezgri našeg bića.
Koja je prva emocija kada na to pomislite? Strah? Što ako kažem da je to vaše sebstvo i nalazi se dva prsta udesno od centra grudnog koša? Ništa? I dalje strah? Zamišljate da je to uljez u vašem tijelu, zar ne? Što ako kažem da je vaša uobičajena ‘ja’ svijest, odnosno ono što nazivate osobnošću taj uljez?
‘Ja’ svijest dobro poznajete, svijest bez središta ne. Jasno je kao dan da za ‘ja’ nema većeg užasa od ideje gubitka ‘sebe’?
Ljudi su sebecentrični, korpocentrični, sve svojataju. Ni ne pomišljaju da je istinska stvarnost inverzna. Ne nalazi se sebstvo u tijelu već obrnuto.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
