Ponekad teško prihvaćamo da netko koga volimo ima drugačije porive ili prioritete. To ne mora nužno značiti da nas ta osoba voli manje ili je sebična, već da to ne čini poput nas. Treba biti spreman prihvatiti razlike i iznaći zajedničke odgovore i rješenja. Izgradimo li zdrav odnos prema sebi, smanjit će se nerealna očekivanja od drugih. Valja nam voljeti sebe, a ne zahtijevati od drugih da nam ispunjavaju svaku želju ili hir.
Na čemu temeljimo mišljenje o sebi?
Uglavnom na emocionalnim iskustvima, posebice najranijima, kada nismo imali razvijen kritički pristup o tome što se događa. Nadalje, procjenjujemo se kroz uspjehe ili neuspjehe u raznim područjima života i emocionalnom dojmu koji smo imali ili zadržali na temelju tih iskustava.
Tu su i usporedbe s drugima, odnosno, osjećamo li se bolje ili lošije od onih koje uzimamo u razmatranje. Zatim, unutarnji glas, stavovi koje imamo i kvaliteta razgovora sa samim sobom. I krize, traume i postignuća utječu na naše mišljenje, kao i uvid u to kako nas vide i tretiraju drugi.
Kao što se može zaključiti, glavnina osjećaja identiteta krajnje je subjektivne, nepouzdane i emocionalne naravi.
A što s drugima?
Svatko ima svoje potrebe, želje i ciljeve. Prirodno je željeti od drugih da nam pomažu i podržavaju nas, ali koja je prava mjera?
Drugi imaju vlastite živote, dužnosti, obveze, želje i snove. Nema rezona očekivati da ispunjavaju naše potrebe i pri tom zanemare svoje.
Nesumnjivo, nerealna očekivanja vode u frustracije i razočarenja, a sasvim lako dovedu i do onog što se u psihologiji zove projekcija ili projektivna identifikacija. Riječ je o obrambenom mehanizmu u kojem osoba projicira nesvjesne osobine ili osjećanja na drugog. Primjerice, osoba koja nije svjesna svoje agresije može optuživati druge da su agresivni prema njoj; netko tko se osjeća krivim zbog nečeg može drugome pripisivati krivicu; osoba koja je ljubomorna može vjerovati da je partner ljubomoran i da je želi kontrolirati.
Time izbjegava suočavanje s neugodnim emocijama ili osobinama koje kod sebe ne može prihvatiti.
Nema sumnje, potrebno je raditi na tome da se osvijeste nesvjesni procesi. Daleko je ispravnije prihvatiti ljude kakvi jesu, cijeniti vrijeme koje provodimo zajedno i s pažnjom graditi odnose.
Umjesto da ih častimo izrazima tipa neempatični monstrume i slično.
Iz duhovnog gledišta, svi smo dio veće cjeline i povezani jedni s drugima. Svatko ima svrhu i stazu koju slijedi. Umjesto očekivanja, zahtjeva, valja njegovati ljubav, suosjećanje i razumijevanje.
Ljudi griješe jer su jednostavno ljudi
Ljudi su sve samo ne savršeni i naravno da će nas razočarati, bez obzira koliko ih voljeli. To ne mora značiti da nam namjerno nanose bol. Ljudska smo bića i griješimo, stoga valja biti otvoren za oprost.
Nadalje, svi imamo potrebu za ljubavlju, prihvaćanjem i povezanosti, ali nije pošteno tražiti da razne emocionalne ili interesne potrebe ispuni jedna jedina osoba. Zdravije je graditi širu mrežu odnosa i rasporediti pritisak očekivanja na obitelj, prijatelje i širu zajednicu.
Ponekad teško prihvaćamo da netko koga volimo ima drugačije porive ili prioritete. To ne mora nužno značiti da nas ta osoba voli manje ili je sebična, već da to ne čini poput nas. Treba biti spreman prihvatiti razlike i iznaći zajedničke odgovore i rješenja.

Izgradimo li zdrav odnos prema sebi, smanjit će se nerealna očekivanja od drugih. Valja nam voljeti sebe, a ne zahtijevati od drugih da nam ispunjavaju svaku želju ili hir.
Skloni smo idealizirati bliske osobe i očekivati da budu savršeni, ali to ne odgovara stvarnom stanju stvari već isključivo željama koje želimo ostvariti. Želimo li se ispravno postaviti, nužno je razviti strpljenje jer želimo da i druga strana bude strpljiva s nama.
Očekivanja kao opterećenje
Imati visoka očekivanja koja nije moguće provesti u djelo, podrazumijeva i da smo razočarani sobom kada ne ispunimo tuđa. Rad na uzajamnom shvaćanju je mudriji pristup.
Dakle, postavimo zdrave granice, pobrinimo se za vlastite potrebe i osjećaje. Također, ne dozvolimo da nam drugi nametnu nerealna očekivanja i zahtjeve.
Odnosi se grade na temelju povjerenja, iskrenosti i međusobnog štovanja, stoga je i više nego važno razgovarati o obostranim htijenjima, očekivanjima i uskladiti se.
Ići na sve ili ništa, izražavajući to premisama tipa ‘uzmi ili ostavi’, nedvojbeno vode u neodgovarajuću vezu ili neželjenu samoću.

Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.