Žrtva i oprost

Istinski vrijedne žrtve ne moraju biti tjelesne. Ima nesavršenosti i izvan tjelesnog obličja. Ustvari, ako razmisliš, brzo uvidiš kako nedostataka nikad ne manjka. Oprost je moralna vrlina. Odabir rasta, evolucije umjesto degradacije. Isto tako, sposobnost praštanja drugima približava nas recipročnom oprostu.

Žrtva

Kod žrtve je uvijek pitanje što žrtvuješ? Prvo što se pomisli, uvijek je najsirovije. Žrtva života, tijela, zdravlja, slobode… Žrtvuje se najvrjednije, uvijek nešto bez čega se ne može. No, kao i sa svime, uvijek je to stvar perspektive.

Dio nas žrtvu ne može vidjeti ni naslikanu, dok dio u tome nalazi smisao, svrhu postojanja. Ostavimo li romantične predodžbe po strani, postane jasno da po pitanju žrtvovanja nije sve neprihvatljivo, besmisleno. Možemo se osloboditi balasta, žrtvovati niže radi višeg, malo radi velikog, manje vrijedno zbog vrlo vrijednog, vlastitu žrtvu učiniti posebnom, pretvoriti je u spiritualan, dubok i smislen čin.

Neki baner

Nije sve s čime operiramo u svakodnevnom životu zaslužilo punu pažnju. U tjelesnom se smislu samožrtvovanje odavno etabliralo. U plastičnoj kirurgiji nesavršenosti se korigiraju, nepravilnosti odstranjuju, vodi se bitka s vremenom, kako bi se usporilo, ako se već ne može potpuno ukloniti starenje. To je uglavnom bitka imućnih. Oni koji najviše posjeduju, žele imati više, još više, što više.

Istinski vrijedne žrtve ne moraju biti tjelesne. Ima nesavršenosti i izvan tjelesnog obličja. Ustvari, ako razmisliš, brzo uvidiš kako nedostataka nikad ne manjka.

Granični slučajevi bile bi ovisnosti, hrana po količini ili kvaliteti, opijati, navike koje narušavaju da se osjećamo dobro. To je dobar početak jer nas svaka dobivena bitka čini jačim da se uhvatimo ukoštac sa zahtjevnijim suparnikom. Na koncu konca, cilj i jest postati snažan, a kako ćeš postati snažan bez bitaka koje vodiš. Od malih do sve većih.

Najveći potencijalni neprijatelj kojeg imamo smo mi. Izvanjski neprijatelji su ništa prema tome. Bitka nad bitkama, nadvladavanje je sebe, ali ne sebe dobrog, uravnoteženog već onog drugog – jogunastog, impulzivnog, punog žaljenja i negativnosti, plašljivog, bez kontrole.

Ono što nam treba pri tome nisu novci. Možemo ići na razne radionice, tečajeve i potrošiti brdo novaca, tko nam brani. No, najbitniji alat koji nam treba jest introspekcija. Naučiti ne posezati za izvanjskim rješenjem već unutarnjim. Naučiti sebe da se prihvatimo, da si vjerujemo, postanemo sebi najvećim prijateljem…

Oprost

Oprost. Možemo ga svrstati među emocije viših frekvencija i to one ljekovite. Uz suosjećanje, zahvalnost i ljubav.

Ponovimo. Emocije viših frekvencija su vrline, a emocije nižih frekvencija mane.

Oprost pomaže da se riješimo upravo emocija nižih frekvencija. Kao što su ljutnja, gorčina, zavist, osvetoljubivost. Pomaže da ono što je bilo nadrastemo i krenemo dalje.

Opraštanje nikako ne znači da njime odobravamo loše ponašanje ili zaboravljamo počinjeno zlo. To je jednostavno odluka da se prestane biti vezan unutar kolopleta osjećanja ljutnje ili promišljanja osvete.

Oprost je moralna vrlina. Odabir rasta, evolucije umjesto degradacije. Isto tako, sposobnost praštanja drugima približava nas recipročnom oprostu.

Jasno, to se ne može postići u hipu. Riječ je o procesu. Ne moramo biti u stanju oprostiti odmah i sad, ali možemo donijeti odluku da krenemo tim putem. Možemo to izvesti u manjim dozama, što je bolje nego da unutar sebe gomilamo gorčinu.

Praštanje nije pomirenje sa svime. Ponekad je nužno udaljiti se od onog što je toksično, čak iako smo oprostili. Naime, opraštati se može i iz sigurne udaljenosti.

Oprost je čin samosvladavanja, ali prvenstveno čin ljubavi. I nitko nije rekao da ga je lako postići, ali nagrada je golema. 

Mir u duši. Samoiscjeljenje.

Neki baner