Živimo u vremenu zamjeranja, podbadanja i čiste ljudske zlobe, koja nikada nije imala bolju ambalažu. Većina ljudi je fino upakirala tu svoju zlobu u casual look i lažnu dobronamjernost, pa su tako danas mnogi, usmjereni na rad na sebi ali i dalje imaju iste porive – obezvrijediti, poniziti, omalovažiti ili samo ‘mrvicu’ olajati.
Ljudi danas ne znaju razgovarati, ne znaju slušati a još manje su spremni iskomunicirati svoje želje. Radije će lažno kimati glavom, govoriti kako te razumiju i podržavaju, no iskreno reći da su nezadovoljni sami sobom i nečim što su napravili (ili propustili), jer ne računaju s tim da ćeš ih možda iskreno saslušati i pružiti im ruku. Svi očekuju nož u leđa, jer većina tako funkcionira sama.
Ima jako malo ljudi koji me znaju a da me baš iskreno, ljudski podržavaju. Čak i ako im je površno drago što sam nešto uspjela ostvariti, u dubini duše me gađaju noževima jer ih moj uspjeh podsjeća na njihov neuspjeh, ili još gore na činjenicu da nisu ni probali.
Svi žele svojih pet minuta, ali rade li za to?
Još gori su oni koji su se u isti vlak sa mnom ukrcali onog prvog dana kada sam rekla što želim i čemu težim, pa se negdje putem iskrcali jer im je bilo previše posla, previše odgovornosti, previše odricanja a premalo love ili hvalospjeva.
Ljudi žele instant uspjeh. Ne žele čekati da se stvari poslože, da se dovoljno stvari realizira, da prođe dovoljno vremena u kojem će za nas pričati mnogo malih uspjeha koji na kraju kad se osvrnemo pričaju jednu veliku priču.
Ljudi neće nikad sebi priznati da su zajebali što su iskočili iz vlaka, već će zamjeriti onome tko je u vlaku ostao, iako je znao da je vožnja možda smrtonosna.
Volimo ono što nam je blisko
Stoga, ljudi se okreću sebi sličnima. Ako ih konstantno podsjećaš na njihove neuspjehe ili činjenicu da se nikad s mjesta nisu pomakli, jer nisu nikakav trud uložili u svoj boljitak i ostvarenje vlastitih snova, ma koliko da ste si možda dobri, u nekom će ti trenutku okrenuti leđa. Ne zato što si loša osoba, već zato što iritiraš njihove demone.
Svjedočila sam tome masu puta.
I masu puta bila sam dežurni krivac za tuđi neuspjeh, samom činjenicom da nikad nisam odustajala od vlastitih snova i aspiracija ma koliko da se nemogući činili.
Uspješni ljudi okruže se uspješnim ljudima jer je to nekako prirodna selekcija. Svaka ptica svome jatu leti, jer se u drugačijem jatu osjeća izolirano, ne zato što ne prihvaća različite od sebe, već oni ne prihvaćaju njenu različitost.
Isto privlači isto
Mnogi tu činjenicu tumače na sasvim pogrešan, površan način. Npr. u smislu da se neće imućni družiti s onima slabijeg imovinskog statusa. Ali to je zabluda. Privlače nas oni koji slično razmišljaju, imaju slične aspiracije, slične stavove i postavke prema životu.
Zbog toga što se sami kroz život mijenjamo, mijenjaju se i ljudi kojima smo okruženi, tj. mi mijenjamo okruženje, biramo drugačije ljude.
Na koncu, mnogi nas stari prijatelji i poznanici optuže da smo ih napustili, da smo ih zanemarili i da im nismo pružili ruku sad “kad nam ide”, ali zaboravljaju da smo masu puta prema njima posegnuli, ali jednostavno nismo više bili dobrodošli.
Sama sam se tako osjećala stotine puta. U njihovim očima bila sam ona loša, ona drugačija, ona zlobna, ona tuđa, jer sam stvari radila drugačije i život odlučila živjeti van utabane rutine kojom većina ljudi nespretno baulja.
Prijatelji su postali stranci. Saveznici počeli pokazivati otvoreno neprijateljstvo.
No, to je nešto s čime sam se pomirila. Putem sam susrela neke druge ljude, stekla nove prijatelje koji se nemaju potrebe natjecati sa mnom, već smo si međusobno podrška.
Na neke sam stare adrese morala zaboraviti, jer ta vrata nisu otvorena meni i mojim “idejama”, mojim “modernim stavovima” i “čudnim postavkama”.
Izbori koji nas definiraju
Baza svih tih promjena su odluke. Moje su bile da ću probati i da neću odustajati, ma koliko bilo teško i izazovno, ma koliko se tih odnosa putem rasulo i ma koliko provela neprospavanih noći i isplakala suza.
Taj moj “instant” uspjeh čine godine rada i odricanja i trenutci kad bih ostajala sama jer bi ljudi putem digli ruke s opravdanjem – jednostavno je preteško ili nije to za mene.
I bili su u pravu, bilo je teško i nije bilo za njih. To je bila njihova odluka, njihov izbor.
Kao što za mene nije košarka u NBA-u ili hod po modnoj pisti, jer nemam u sebi ni volje ni aspiracije ni poriva biti NBA All star ili s druge strane TOP model, ali ne zamjeram onima koji imaju i koji u tome uspijevaju. Divim im se i smatram da su zavrijedili biti tamo gdje jesu.
Da zaključim, nikada nitko drugi nije kriv za nečiji neuspjeh, niti je nečiji uspjeh odraz “povoljnih okolnosti”, “rođenja pod sretnom zvijezdom” ili “bogatih roditelja”. To su izgovori i etikete koje ljudima lijepe oni koji tako pravdaju sebe, svoje nezadovoljstvo i nerealiziranost.
Ponekad ćeš možda imati lakši put ako imaš roditelje ili strica koji te mogu podržati, ali to na koncu ništa ne znači ako putem odustaneš, ako se ne znaš nositi s izazovima ili ako se uvijek oslanjaš na to da ti netko “uleti” i rješava probleme.
Ne krećemo možda svi s iste startne pozicije, ali isto tako uvijek zapravo o nama ovisi što ćemo napraviti s resursima koje imamo, bio to novac ili znanje ili spretnost. Zbog toga ne postaju uvijek milijunaši oni koji su uvijek bili najbolji učenici i studenti, već često to postaju klinci s margine, koji su dovoljno “pomaknuti” da ekšli probaju nešto sami. S druge strane možeš imati i sve pare svijeta, no to neće pomoći puno ako nemaš u sebi nimalo poduzetničkog duga i osjećaja za biznis, ili talenta za sport ili glazbu.
Talent i resurs je jedno, ali rad i odluke koje donosimo svakodnevno su ono što nas na kraju definira, ono što nas oblikuje.
Iza oba moja portala su mnoge neprospavane noći, ali tko to vidi? Pred vama je samo jedan tekst, ili ipak ne?
Marija Klasiček
