“Ono čemu se opireš – opstaje.”
Jen Sincero
Zatvori oči i zamisli rijeku. Vidiš li kako njezine vode teku, neprestano se kreću prema odredištu? Sad zamisli kako pokušavaš zaustaviti tok golim rukama. Što se događa? Voda se nakuplja, stvara vrtloge, pronalazi puteve oko ruku. Što se više opireš, snažnije postaje njezino strujanje.
Ovo je srž. Tvoj otpor prema nečem ne samo da to ne zaustavlja, već mu daje snagu, dodatnu energiju. Zašto? Jer si usmjerio pažnju, životnu energiju prema tome. A energija koju usmjeriš prema nečem, hrani to nešto.
Ne, to nije sve. Ima još nečeg. Nečeg što mijenja pravila igre.
Zamisli da si shvatio smisao patnje. Ne samo intelektualno, već u samoj srži. Što se događa? Svijet se okreće naglavce, a pravilo “ono čemu se opireš – opstaje” prestaje djelovati.
Kad shvatiš smisao patnje, prestaneš se boriti protiv struje života. Umjesto toga, postaješ list na površini rijeke, koji se prepušta toku. Nisi više rigidan, već fleksibilan. Ne opireš se onom što dolazi, već to prihvaćaš otvorenim rukama.
U tom stanju prihvaćanja, paradoksalno, stvari kojima si se nekad opirao počinju nestajati. Zašto? Jer ih više ne hraniš energijom otpora. Gube snagu koju si im davao.
Smisao patnje?
Ali kako shvatiti smisao patnje? To nije nešto što ćeš naučiti iz knjiga. To je osobno putovanje, inicijacija kroz vatru života.
Zamisli da si biser. Znaš li kako nastaje biser? Kad zrnce pijeska uđe u školjku i izazove iritaciju, školjka reagira tako što oko zrnca stvara slojeve sedefa. Ono što je počelo kao izvor boli i nelagode, na kraju postaje nešto prekrasno.
Tako je i s tvojom patnjom. Nije kazna, nije ni slučajnost već katalizator transformacije. Svaki put kad se suočiš s patnjom i prihvatiš je, stvaraš novi sloj mudrosti.
Zamisli da stojiš ispred ogledala. Što vidiš? Vidiš li samo fizičko tijelo, ili možeš vidjeti dublje? Možeš li vidjeti slojeve iskustava koji su te oblikovali? Možeš li vidjeti ožiljke koji su postali tvoji izvori otpora ili snage?
Foto: Canva
Kad shvatiš smisao patnje, to ogledalo postaje prozor. Prozor kroz koji možeš vidjeti istinsku prirodu stvarnosti. Shvaćaš da ono što si nekad smatrao neprijateljem – patnja, bol, teškoće – zapravo postaje učitelj.
U tom trenutku, pravilo “ono čemu se opireš – opstaje” prestaje vrijediti za tebe. Ne zato što se svijet promijenio, već zato što si se ti promijenio. Počinješ se “opirati” patnji.
Zamisli da si planinar koji se penje na visoku planinu. Na početku putovanja, svaki korak je težak. Boriš se protiv gravitacije, protiv umora, protiv straha od visine. Ali što se više penješ, postaje lakše. Ne zato što je planina postala manja, već zato što si ti postao jači.
Tako je i s patnjom. Na početku tvog putovanja, opireš joj se svom snagom. Ali kako napreduješ, počinješ je prihvaćati. I u tom prihvaćanju, ona gubi moć nad tobom.
Poziv na prihvaćanje života
Ove riječi nisu poziv na pasivnost ili rezignaciju. Daleko od toga. Ovo je poziv na duboko, aktivno prihvaćanje života sa svim njegovim manifestacijama.
Zamisli da si surfer. Kad dođe velik val, imaš dvije opcije. Možeš se opirati, pokušati ga zaustaviti (što je nemoguće), ili ga možeš zajahati. Surfanje na valu ne znači da si pasivan. To zahtijeva vještinu, ravnotežu, snagu. Ali umjesto da se boriš protiv vala, ti ga koristiš.
Tako je i sa životom. Kad shvatiš smisao patnje, ne postaješ žrtva okolnosti. Umjesto toga, postaješ majstor surfanja na valovima života.
Ali kako izgleda trenutak u kojem shvatiš smisao patnje? To nije nikakva grandiozna epifanija praćena blještavim svjetlima i anđeoskim trubama. Više nalikuje buđenju iz sna. Sve postaje jasnije. Vidiš povezanost svega.
U tom se trenutku tvoj odnos prema životu mijenja i više se ne plašiš onog što dolazi. Ne zato što misliš da više nećeš doživjeti bol ili teškoće, već zato što znaš da te to neće slomiti. Ti ustvari koristiš patnju kao gorivo za rast. Shvaćaš da postaješ dijamant – što je veći pritisak, postaješ blještaviji.
Zamisli da si vrtlar. Prije si se borio protiv korova, pokušavajući ga iskorijeniti. Ali sad shvaćaš da je i korov dio vrta. Umjesto da ga uništavaš, učiš kako ga integrirati, kako iskoristiti njegovu snagu za dobrobit cijelog vrta.
Tako je i s tvojim “negativnim” iskustvima i emocijama. Umjesto da ih potiskuješ ili se boriš protiv njih, učiš kako ih prihvatiti i transformirati. Tvoj unutarnji vrt postaje bogatiji, raznolikiji, otporniji.
Ničije putovanje nije linearno
Jasno, putovanje nije linearno. Imat ćeš trenutke prosvjetljenja i trenutke sumnje. Trenutke kad ćeš surfati na valovima života s lakoćom, i trenutke kad ćeš se osjećati kao da se utapaš. Ali to je u redu, dio je procesa.
Zamisli da si zlatar koji topi zlato. Znaš li što se događa? Sve nečistoće isplivaju na površinu. I to nije loša stvar već prilika da ih ukloniš, da zlato učiniš čišćim.
Tako je i s tvojim duhovnim putovanjem. Kad prihvatiš patnju kao učitelja, sve tvoje “nečistoće” – strahovi, traume, ograničavajuća uvjerenja – isplivat će na površinu. To može biti zastrašujuće. Ali to je to čudo koje si čekao – prilika za pročišćenje i transformaciju.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
