Čudan je to osjećaj kad nekome slomiš srce a najmanje što želiš je tu osobu povrijediti. Čudno je, jer zapravo ne znaš kako se osjećaš. Stojiš tako i osjećaš se krivo ali i nekako oslobođeno u isto vrijeme. Teško ti je, jer znaš da je tom nekom teško a opet što zapravo možeš? Ne možeš voljeti na silu.
Opet sam se našla u nezavidnoj situaciji, sjedeći na zidiću pored jezera i slušajući objašnjenja o tome kako on misli da bi mi bili savršeni par. On misli da sam idealna žena za njega. Vidi nas u braku i s djecom, a ja stišćem prste u dlan i pomišljam kako je lijepa, vedra noć i kako se vide zvijezde. Ne odgovaram ništa, jer znam kad odgovorim svi njegovi snovi srušit će se kao kula od karata.
Ne tako davno, na istom mjestu, možda tek par metara dalje, sjedila sam u autu s nekim u kog sam bila zaljubljena a on mi je rekao da me vidi kao prijateljicu. Bila sam i tužna i razočarana, ali rekla sam okej. Ponijela sam se onako kako se zreli ljudi ponesu, prihvate, ispoštuju i nastave sa životom. Ne znam gdje je on sad, jer u cijeloj priči, ironično, on meni nije znao biti prijatelj, bilo mu je to pretpostavljam preteško, ali to je neka sasvim druga priča…
Čekaj, od kud sad ovo?
Sad, ni kriva ni dužna, našla sam se u njegovoj ulozi. Ne znam ni kako sam se našla u toj priči, jer znakova nije bilo. Ili ih ja nisam vidjela?
Šutke sam sjedila i slušala, sve do trena dok on nije rekao – “A ti, kako se ti osjećaš? Jer, ja zbilja želim probati.”
Bože kako i danas mrzim tu frazu “Želim probati”. Kao da se radi o kušanju blagdanskih kolača. Probat ćemo, pa ako nam se svidi nastavit ćemo, ako nam se ne svidi, ići ćemo svijetom i probavati druge kolače.
Stvari su vrlo jednostavne u muškom umu, zar ne dečki?
Vi ili želite sve ili ne želite ništa. Ili ste vrlo direktni ili okolišate jer ne znate kako bi nam zorno dočarali da vam ne značimo ništa.
Naučila sam to dobro čitati, ne se zanositi, ne vidjeti kule tamo gdje postoji samo pijesak. Ali još uvijek učim prenijeti vam ono što vi tako hladno prenesete nama ženama – “Ne vidim se u toj priči. Ne želim to s tobom.”
S vaše strane tu priča staje. Osim ako ne kalkulirate pa se kroz neko vrijeme predomislite. I to sam mnogo puta doživjela.
S naše strane, uslijede mjeseci i mjeseci objašnjavanja – “Gle, ja to ne želim.”
Pa sam tako i ja rekla na glas kako se osjećam, zapravo ne osjećam. Nakon toga uslijedio je tajac. Čovjek pored mene, koji mi je do prije pola sata bio dugogodišnji prijatelj, osoba kojoj sam se povjeravala i koja mi je mnogo značila, sad mi je postala stranac. Skupila sam prste i ustala. Nisam se osjećala ugodno i samo sam željela biti sama.
Un-break my heart, kako god znaš
Bilo je čudno, jer on je znao sve što me tišti. Davao mi je savjete kad sam bila zbunjena zbog nekog odnosa, znao je s čime se borim, koje su mi želje, što želim ostvariti. U njemu sam vidjela starijeg brata. Sad, sjedio je na zidiću do mene i bio netko koga ne poznajem.
On je izgubio iluziju, ali ja sam izgubila nešto stvarno. Izgubila sam prijatelja. A opet…
Je li njegovo prijateljstvo sve vrijeme bilo laž? Koga da sad zovem da se posavjetujem? Što da mu kažem? Kako da se ponesem?
Umorna sam od tih čudnih odnosa, od neiskrenih ljudi, od figa u džepovima.
“Pričat ćemo kad ti to sjedne.” – rekao je odjednom.
“Odgovor će biti isti. Žao mi je, ali stvarno se tu ništa, nikad neće promijeniti.”
“Pa gle, ne znaš što se može desiti s vremenom.” – nastavio je uporno.
Bože zašto inzistira?? – gledala sam ga u nevjerici. Pa poznaje me. Zna da su sa mnom stvari uvijek jasne. Nema glume, nema kalkulacija. Ja se ne igram s ljudskim srcima.
“Ne. Neće se promijeniti.” – bila sam gruba ali direktna. Nisam željela nesporazume i nisam željela ostavljati otvorena vrata nečemu za što sam svakom stanicom svog tijela znala da se nikada neće dogoditi.
Čisti rez
Vidjela sam zatečenost na njegovom licu, pa sam ga pozdravila i odšetala. Znala sam da se nešto u njemu slomilo, ali isto tako sam znala da je odrasla osoba i da će proći.
Uvijek prođe.
I mene je prošlo, koliko god da je teško bilo i koliko god izazova nosila činjenica da osjećaš nešto više prema prijatelju. Prođe. Prihvatiš, okreneš novi list, posvetiš se sebi i svojim projektima i guraš tako dan po dan. Shvatiš da ste se udaljili, da su se stvari promijenile, da on ne zna što bi s tobom ni ti što bi s njim jer je odnos nekako oskvrnut, ali vrijeme prođe i stvari se poslože. Opet se smijete, zezate, planirate, jedno drugom povjeravate. Ono što je bilo naizgled napuklo samo je postalo čvršće. Takva je bila jedna moja druga priča, tamo gdje je on htio pa ja nisam, pa sam ja htjela, pa on nije, pa smo na kraju shvatili i prihvatili da obožavamo jedno drugo i da ćemo uvijek biti tu jedno drugom, kao iskrena podrška.
Ali shvaćam sad, takvi su odnosi jedinstveni i treba mnogo snage, mnogo petlje i upornosti, iz dana u dan, iz godine u godinu da opstanu i da porastu.
Ovo napuklo prijateljstvo nije mi mirisalo na taj smjer. Znala sam negdje duboko u sebi da on neće moći tim putem, da nije za to dovoljno jak i da mu je lakše udaljiti se. Tako je i napravio.
Dok ovo pišem, vrtim po glavi jesam li mogla ranije primijetiti kako stvari stoje, jesam li mogla što promijeniti? Nisam, svjesna sam. Stvari se dese tako kako treba, iz nekog meni trenutno nejasnog razloga.
Ne možeš utjecati na to tko će te zavoljeti
Ironija priče je u tome, što sam baš jučer nekome pričala o tim čudnim situacijama i kako ne bih voljela da mi se išta slično ikad više desi.
Ali dogodi se jer ne možemo utjecati na to kako će nas ljudi doživjeti. Ne možemo utjecati na to kakav dojam ostavljamo na njih i što oni grade u privatnosti svoga uma. Ne možemo utjecati na to tko će se u nas zaljubiti ni u koga ćemo se mi zaljubiti, ali možemo biti odrasli ljudi i prihvaćati kad netko ne uzvraća.
Možemo biti odrasli ljudi i ne davati lažne nade nikome. Ne ostavljati odškrinuta vrata tamo gdje znamo da se nikada ništa neće promijeniti.
Ako pak nismo sigurni, opet trebamo biti iskreni.
Muljaže s figama u džepovima slamaju srca i uništavaju odnose. Nekad je cijena previsoka, nekad putem zbog tih gluposti izgubiš iskrenog prijatelja.
A u ovo ludo vrijeme to je zaista gubitak, jer veze dolaze i prolaze, a prijatelji? Pravi prijatelji… oni su zauvijek.
Napisano u proljeće 2022.
