Sinoć sam imao epifaniju. Ne onu biblijsku s anđelima, fanfarama i bljeskovima, već modernu, neurotičnu vrstu koja se događa dok čovjek sjedi u tri ujutro pred laptopom, okružen praznim šalicama kave i ostacima vlastite mentalne stabilnosti.
Shvatio sam da je kritika – ta sveta krava zapadne civilizacije – zapravo potpuno beskorisna. I ne samo to: ona je aktivno štetna, iako naizgled bezazlena, poput bijelog kruha u kojeg dodaju malo kakaa kako bi nalikovao crnom ili pak “ozbiljnog” razgovora o horoskopu na prvom spoju.
Prilično banalno
Moja analiza je počela prilično banalno. Sofija, moja djevojka (ili ex-djevojka, ovisno o tome kako interpretiramo njezin odlazak prije tri dana), ostavila mi je poruku na frižideru: “Nikad ne slušaš što govorim. To je tvoj najveći problem.” Što je, tehnički gledano, kritika moje kritike. Meta-kritika, ako hoćete. Kako ironično da me kritizira zbog ignoriranja kritike putem… kritike.
Sjeo sam s mojim prijateljem Davidom u kafić “Egzistencijalna kriza” (stvarno se tako zove – vlasnik je završio filozofiju i nikad se od toga nije oporavio). David je psihoterapeut, što pak znači da je profesionalno obučen davati savjete ljudima koji ih ne traže.
“Možda je Sofija u pravu,” rekao je David, kružeći prstom po rubu šalice cappuccina. “Možda stvarno ne slušaš.”
“Davide,” rekao sam, “ovo je upravo ono o čemu govorim. Ti mi sada daješ kritiku moje sposobnosti slušanja, bazirajući se na kritici moje bivše djevojke o mojoj sposobnosti primanja kritike.
Kritička piramida
To je kritička piramida, David. Tu se kritike nakupilo sve do dna.”
“Nisi li možda malo paranoičan?”
“Paranoja je povišena svijest o stvarnosti,” odgovorio sam. “I stvarnost je da je kritika postala naša svakodnevica. Gdje god pogledamo, netko kritizira nešto. Na Amazonu imamo recenzije četkica za zube. ČETKICA ZA ZUBE, David! Što se tu ima za kritizirati? Čisti zube ili ne čisti zube. To je binarno pitanje.”
David se nakrivio u stolici s onim pogledom koji psihoterapeuti usavršavaju na fakultetu – kombinacija empatije i superiornosti koja može izbezumiti ljude s druge strane stola.
“Možda problem nije u kritici per se, već u načinu kako je primamo?”
“Ne, ne, ne,” rekao sam, mašući rukama kao da tjeram nevidljivu muhu. “To je klasična obrana kritike. ‘Problem nije u kritici, problem je u tebi.’ To je kao kad netko kaže ‘Bez uvrede’ prije nego što te uvrijedi. Lingvistička manipulacija!”
Upravo nam je u tom trenutku prišla konobarica – studentica umjetnosti s piercing-om u nosu i pogledom koji sugerira da čita Camusa u slobodno vrijeme.
“Kakva vam je kava?” upitala je.
“Odlična,” rekao je David.
“Previše kisela,” rekao sam istovremeno.
Ona je pogledala u mene s onim izrazom koji ljudi imaju kad pokušavaju odlučiti jeste li bezopasno ludi ili opasno ludi.
“Vidiš?” rekao sam Davidu nakon što je otišla. “Upravo sam kritizirao njenu kavu. Zašto? Hoće li to poboljšati moju kavu? Hoće li to pokvariti dan toj djevojci koja vjerojatno radi za minimalac dok pokušava razumjeti zašto život postoji? Ne i da. Poredak je obrnut.”
Ključno pitanje
David se nasmijao – jednim od onih terapeutskih osmijeha koji govore ‘Prijatelju, razumijem tvoju bol, ali također mislim da si lud.’
“Možda si u pravu,” rekao je. “Možda je kritika prečesta. Ali kako onda da rastemo? Kako da se poboljšavamo?”
“Aha!” viknuo sam, možda malo preglasno jer su se okrenuli ljudi za susjednim stolovima. “To je ključno pitanje! Kako su se ljudi poboljšavali prije izuma kritike? Kako su se djeca učila hodati bez da im netko kaže ‘Greška! Korak prelagan! Gravitacija neispravno korištena!’?”
“Djeca uče hodanje putem prirodnih povratnih informacija,” rekao je David. “Padnu, ustanu, pokušaju ponovo.”
“Točno! Prirodne povratne informacije nisu kritika. To je iskustvo. Razlika je ključna. Ako diram vrući štednjak, štednjak mi ne kaže ‘Tvoj pristup dodiru je problematičan.’ Jednostavno me spali. Čisto, jasno, bez emocionalnog naboja.”
Krenuo sam gestikulirati još više, što je uvijek loš znak.
“Kritika je ljudski konstrukt koji pretpostavlja da drugi znaju što je najbolje za nas. Ali pogledaj statistike! Koliko je brakova propalo zbog ‘konstruktivne kritike’? Koliko je umjetnika prestalo stvarati jer su čuli ‘Možda bi bilo bolje kad bi…’?”
“Dobro, ali što s recenzijama knjiga? Filmova? To pomaže ljudima da odaberu…”
“David,” prekinuo sam ga, “kad si zadnji put odabrao film na temelju recenzije i bio potpuno zadovoljan? Kritičari su rekli da je ‘Građanin Kane’ najbolji film ikad snimljen. Gledao sam ga prošle godine. Dva sata mog života koje nikad neću dobiti nazad. Čak bi i Orson Welles najradije vratio svoja dva sata, samo kad bi mogao.”
Meta-izvinjenje
Konobarica se vratila s tacnom, izbjegavajući moj pogled.
“Izvinjavam se zbog komentara o kavi,” rekao sam joj. “Upravo provodim eksperiment o tome kako je kritika beskorisna, pa je ironično da sam je upravo koristio.”
“Okej,” rekla je sporо, kao da razgovara s nekim tko drži bombu.
“Vidiš, upravo sam joj dao meta-izvinjenje,” objasnio sam Davidu. “Priznao da je moja kritika bila neadekvatna, što je samo još jedna vrsta kritike – samo sam sad ciljao sebe umjesto kave.”
David je uzdahnuo. “Možda je problem što previše intelektualiziraš.”
“Ili je možda problem što ne intelektualiziram dovoljno! Možda je civilizacija napravila grešku kad je institucionalizirala kritiku. Možda smo trebali ostati na razini ‘Ugh, dobro’ i ‘Ugh, loše.'”
“A što s konstruktivnom kritikom?”
“Oksimoron!” rekao sam trijumfalno. “Kao ‘vojna inteligencija’ ili ‘instant klasika.’ Ako je konstruktivno, nije kritika. Ako je kritika, nije konstruktivno. To je temeljan logički zakon.”
David je pogledao na sat. “Moram ići. Imam pacijenta u četiri.”
“Da mu daješ savjete?”
“Da ga slušam.”
“Aha! Vidiš razliku? Slušanje nije kritika. Slušanje je umjetnost. Kritika je napamet naučena vještina.”
Foto: Canva
Cirkularna logika
Dok je David odlazio, ostao sam sam sa svojim mislima i preostalom kavom (koja je, moram priznati, zaista bila kisela, ali to je bila činjenica, a ne kritika).
Moja anti-kritička pozicija može biti samo još jedna vrsta kritike – kritika kritike. Ali možda je to u redu. Možda je cirkularna logika prirodno stanje uma. Možda je pokušaj razumijevanja života poput pokušaja čupanja sebe za kosu iz močvare – teoretski moguće, ali zasigurno besmisleno.
Moj je telefon zazvonio. Sofija.
“Slušam,” rekao sam.
“Čula sam da si imao filozofski slom u kafiću.”
“Kako si čula?”
“David mi je poslao poruku. Kaže da misli da ti treba pomoć.”
“David daje kritiku moje mentalne stabilnosti osobi koja je otišla od mene zbog moje nesposobnosti primanja kritike. Ironija je tako gusta da se može rezati nožem.”
“Možda trebamo razgovarati,” rekla je Sofija.
“Razgovor ili kritička sesija?”
“Razgovor.”
“Dolazim.”
Dok sam hodao prema njezinu stanu, shvatio sam nešto duboko: možda kritika nije problem. Možda je problem što ne znamo razliku između kritike i brige, između preispitivanja i napada, između rasta i razaranja.
Ali to je samo još jedna teorija.
I teorije, kao i kritike, često su način da se osjećamo pametniji od stvarnosti.
Što je, priznajmo, prilično ljudska stvar.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
