Ugovor o zajedničkom kasko osiguranju za obiteljski karavan položen je na kuhinjskom otoku, točno između dizajnerskog aparata za espresso i zdjele s organskim limunom.
Na trideset i četvrtoj stranici, pod stavkom koja definira odgovornost u slučaju nepredviđenih prirodnih katastrofa, nalazi se sitan, jedva primjetan otisak prsta. Moj ili njezin – potpuno je svejedno. Birokracija braka ionako ne priznaje individualne dermoglife.
Uskoro će sedamnaest sati. Vrijeme kada se u našoj ulici aktiviraju prskalice za travu, proizvodeći onaj sinkronizirani, tupi šum koji simulira stabilnost.
– Jesi li stigao pogledati onaj aneks? – pita ona s vrata, odlažući ključeve na magnetski držač. Zvuk udarca metala o magnet obznanjuje da je faza radnog dana uspješno privedena kraju.
– Jesam. Sve je u savršenom redu. Pokrili smo čak i rizik od tuče na području čitave regije – odgovaram, dok moji prsti, potpuno neovisno o meni, sklapaju ugovor i umeću ga u prozirnu plastičnu foliju.
Birokracija braka i stambeni mitovi
Ona se osmjehuje. To je onaj supružnički osmijeh koji investira u bolju zajedničku budućnost – projektirani izraz lica koji kaže: trudimo se, gradimo naš mali, ušminkani komadić svemira, pazimo jedno na drugo.
U tom osmijehu leži najopasniji mit našeg stambenog bloka, mit koji se prenosi s generacije na generaciju kroz dobro posjećene večere i razgovore o uređenju potkrovlja – ideja da me njezina prisutnost može učiniti sretnim. Ili da ja imam administrativnu dužnost učiniti sretnom nju.
Prava prisutnost se ne može prepisati na drugoga u javnobilježničkom uredu. Ali mi se i dalje trudimo. Svaki dan donosimo sitne, tihe kompromise, brižljivo cenzurirajući rečenice prije nego što prijeđu preko usana. Supresija vlastitog mišljenja ovdje se smatra vrhunskim izrazom zrelosti.
– Misliš li da bismo trebali pozvati Darka i njegovu suprugu na roštilj idući vikend? – pita ona, otvarajući hladnjak. – Čini mi se da bi nas to malo trgnulo. U zadnje vrijeme smo nekako… statični.
– Odlična ideja. Darko je baš spominjao da je nabavio novi set noževa – kaže moj mehanizam za komunikaciju.
Ušminkani sinkronicitet
Iza te prividne blagosti ne postoji ništa osim hladnog promatranja. Živimo u stalnoj, tihoj panici od gubitka, u strahu da bi ta druga osoba mogla jednostavno išetati kroz klizna staklena vrata i sa sobom odnijeti čitavu strukturu. Zato se grčevito držimo rituala, dok nam u pozadini polako trune sitna, gorka zamjerka zbog svega što smo prešutjeli.
Ona vadi posudu s očišćenim povrćem. Ja uzimam dasku za rezanje. Radimo u savršenom, ušminkanom sinkronicitetu, poput dva operatera koji marljivo ispunjavaju formulare.
Prethodne kolumne:
Protokol za uzorne građane: Koliko života živimo na autopilotu?
Zašto najviše ismijavamo stvari koje nas potajno zanimaju?
Najteže je napustiti priču koju pričaš o sebi
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
