Na LinkedInu sam jučer napisala status kako ništa nije skupo samo osoba XY nema dovoljno love. Malo je reć da sam dirnula u osinje gnijezdo. Malo je reć da su se mnogi narogušili, malo je reć da ih razumijem ali ih ne podržavam. I dalje mislim to što sam rekla.
Čudni smo mi ljudi u čudnim vremenima, rekla bi jedna moja klijentica, a ja bih svaki put pomislila Kakvi ljudi, takvo vrijeme. Jer realno, ako si sretna osoba, radiš što voliš, pošteno si za to plaćen, onda nekako lakše guraš kroz poneku nevolju koja te snađe. Ne zamaraš se cijenom goriva, ne ježiš se od najava poskupljenja struje i plina i svega onog što će za sobom donijeti dolazak Eura.
No, kad stežeš remen i više nemaš prostora za nove rupe i stezanje, onda ti je sve drama, katastrofa i panika, i opravdano te strah.
Od penzije do penzije
Slušam tako razgovor svojih roditelja neki dan, baš o poskupljenjima koja se najavljuju i mirovinama koje su premale i koje, budimo realni, neće rasti dovoljno da bi olakšale umirovljenicima i vidim da im je muka. Osjećam to. Još se nije desilo a već proživljavaju horor koji to donosi.
I osjetim olakšanje koje je prošlo maminim tijelom kad sam joj stisnula ruku i rekla – Ali imate mene, nećete to ni osjetiti.
Namignula sam joj a ona je već pričala o tome kako sam mlada i kako moram misliti na sebe, graditi svoj život, putovati, priuštiti si.
I stoji, ali mogu oboje. Mogu jer sam sposobna, radišna, kreativna, poletna i snalažljiva. I drugačije razmišljam.
Već jako dugo nisam u tom svjetonazoru “nemanja” u kojem strepim od cijena i poskupljenja, jer sam kao poduzetnik navikla da troškova uvijek ima. Računi dolaze, prolaze, jedne dobiješ, druge pišeš. Netko plati odmah, netko se pravi grbav, s nekim se kilaviš preko advokata, ali sve se uvijek riješi ako imaš dovoljno debele živce i strpljenja, i naravno ne bježiš od svojih obaveza.
Je li čaša napola puna ili napola prazna?
Od kad sam prihvatila svjetonazor da nije skupo, već samo ja ili netko drugi nema za to trenutno love, život mi se zaokrenuo za 180, posao počeo rasti a i sporne fakture postale manje stresne. Motivira me ideja da ću u određenom razdoblju zaraditi i nešto kupiti, nekog angažirati, pomicati svoje granice, stvarati.
Ali to sam ja, imam 36, sama sam svoj gazda, dovoljno mlada da mogu, a opet s nešto prijeđenih milja u dupetu i ponešto skupljenog iskustva pa se usudim riskirati, spremna sam na izazove, spremna na preokrete, na kamenje po putu. Imam tu slobodu u svom umu da se za ništa ne vežem, za nijedan ishod i da sam svjesna da sve materijalno ionako može otići u vjetar u trenu.
Sve je prolazno, krhko i potrošno, pa i mi sami
Nedavno su prvi susjedi u požaru izgubili obiteljski dom. Srećom nitko nije stradao ali stan je potpuno izgorio. Bio je to pokazatelj svima nama koliko je sve prolazno, koliko se vežemo uz stvari a one su prolazne, potrošne, krhke.
U trenucima kad izgubiš dom, imaš mogućnost sjesti i plakati i kleti kurbu sudbinu. Ili možeš baš kao moji susjedi zagrliti svoje djevojčice, zahvaliti Bogu što nitko nije stradao i što postoje toliki dobri ljudi spremni pomoći i graditi ispočetka.
Mi smo mentalitet naroda koji sjedi i kuka, koji 30 godina sve radi isto a očekuje da se nešto promijeni.
Mi strepimo od cijena i spremni smo stezati remen ali nismo spremni uhvatiti zmiju i odsjeći joj glavu. Nismo spremni trpjeti koju godinu da napravimo sve nužne promjene kako bismo ostatak svojih života živjeli kao ljudi. Radije ćemo i dalje stezati remen dok sami sebe ne udavimo njime.
I onda ćemo vikati skupo je.
Je, nekome je skupo.
Je l’ skupo ili si samo škrtica?
Skupo je jer nema, ili ima ali je škrt dati. Ne vrijedi mu to toliko jer nema u sebi zdrave temelje po kojima vrednuje rad.
Platit ćemo nešto što nama vrijedi, ali ćemo se za ostalo cjenkati jer se u to ne razumijemo i nemamo uopće percepciju koliko je vremena, truda i učenja uloženo u to nešto da bi bilo takvo kakvo je.
Vikat ćemo da je kifla skupa jer je cijena s 9 kn, skočila na 10, ali nećemo razmišljati o tome da je i pekaru porasla cijena struje, vode i grijanja pa je bio prisiljen dići tu jednu kunu. Nećemo razmišljati o tome da bi fer bilo da kifla košta 12 kn jer bi to značilo da su i njegovi djelatnici dobili malo veću plaću, koja bi im olakšala da bez strepnje i grčeva u želucu dočekaju svoje račune za struju.
Mi smo nacija konformista koja se glođe međusobno, umjesto da mijenjamo sustave koje hranimo a koji uporno rade protiv nas.
Ljuti smo na onog tko kaže “Nije skupo, samo ti nemaš love”, a nismo ljuti na sebe što smo se doveli u pat poziciju u kojoj prelijevamo iz šupljeg u prazno od penzije do penzije, od crkavice do crkavice.
Nismo ljuti tamo gdje trebamo biti ljuti nego smo kivni na onog tko ima. Kivni smo na sirotog pekara jer je poskupio kiflu za kunu.
A nije kriv onaj koji ima. Nije kriv ni siroti pekar. Krivi smo mi.
Hoćeš promjene? Promijeni se
Sjećate se dede i uzrečice: “Vježbaj, pi*da ti materina.”
Pa pokreni se pi*da ti materina. Mijenjaj se, pi*da ti materina.
Ili šuti, pizda ti materina. I nek ti je skupo. I nek si gladan, jadan, gol i bos, kad si bolji svima nego sebi.
Ja sebi odavno nisam maćeha i ne strepim više od poskupljenja, jer tražim za svoju uslugu poštenu svotu, ali isto tako platim i tuđu. To se zove mentalitet prosperiteta ili toliko željeni EU standard.
Nije nam daleko, ali sami ga od sebe uporno odgurujemo.
I? Je l’ ti još uvijek skupa kifla?
