Nikog ne možeš zadržati na silu. Nikog ne možeš navesti da te voli i da ostane uz tebe. Nema tog zavjeta, lista papira ni vjenčanog prstena koji će navesti osobu da ti bude vjerna ako joj ne značiš i ako joj obećanje dano tebi, vama kao paru, ništa ne znači.
I nije važno radi li se o muškarcu ili ženi, prevara je samo znak da odnos već odavno ne postoji.
Svi mi želimo biti sretno zaljubljeni, želimo da nas netko voli baš takve kakvi jesmo. Želimo sresti onu pravu osobu zbog koje će srce instant zaigrati i s kojom ćemo sav život biti sretni. Ali stvarnost? Stvarnost često ne izgleda tako.
Nekad se ljudi sretnu i to bude ljubav na prvi pogled i potraje. Nekad se ljudi i zeznu, pa kad im nema neke fatalne kemije, puste da divna osoba ode iz njihova života i kasnije se godinama kaju. Nekad ljudi baš zbog te fatalne kemije završe u vezama i brakovima koji postanu monotoni i partneri se pretvore u cimere, jer se kemija istrošila, desila svakodnevica, dogodio život, problemi, djeca, računi i stres i seks postao nešto što se ponekad odradi, ako i tad.
Da, uvijek ima one patologije, jer ima osoba koje varaju samo zato što mogu iako im zapravo doma ništa ne fali, ali, o njima nekom drugom prilikom.
Odnosi koji to više nisu
Danas želim o ljudima koji zeznu sami sebe pa zaglave u nekom odnosu koji se pretvori u pakao za obje strane.
Možda ste skupa iz navike. Možda netko od vas dvoje nije bio potpuno iskren pa je u vezu ušao s nekom računicom a bez prave emocije, možda je samo vrijeme učinilo svoje pa se strast istopila a iza nje ostalo dvoje stranaca koji nisu stvorili temelje za odnos koji bi trajao… možda previše ganjate karijere, brinete o kući i djeci, tko zna, puno je tih možda. No, jedno je sigurno. Većina onih koji se odluče za bijeg u tuđi krevet, radi to jer nešto fali. Možda se ne radi o seksu, možda seksa ima ali nema odnosa? Bilo kako bilo, stvari se nikad samo ne dogode.
No, često čujem kako se ljudi zapitaju zašto se osobe ožene ako su svjesne da im monogamija ne leži? Zašto ulete u nešto ako u startu znaju da bi mogli otići, zašto se vezuju, zašto potpišu, zašto stave prsten?
Ljudi obećaju ljubav i vjernost u trenutku kad u to vjeruju
Reći ću vam, ljudi u tom trenutku zaista vjeruju u ono što izgovore i potpišu, barem većina. Neće skoro nitko (osim onih s nekom žešćom patologijom) ući u odnos, osobito brak, ako u tom trenutku ne osjećaju da zaista žele s tom osobom provesti život.
Misle li da će trajati? Da. Žele li da traje? Da. Zašto onda? Jer, život.
Mnoge moje prijateljice su se razvele, neke su primijetile da su muževi pred kraj skidali prsten, neke su rekle kako njihovi odabranici prsten nikad nisu ni nosili, a ja sam se zapitala zašto su ikad mislile da će prsten nešto promijeniti? Nešto spriječiti? Nekog zadržati?
Isto je i s rastavljenim prijateljima. Oni o tome ne pričaju tako otvoreno, ali kad nešto kažu, osjetiš da ih boli i da nisu nikad mislili da će oni biti ti kojima će se raspasti brak. Nisu u njega ulazili s idejom da je to nešto prolazno.
Neki su prevarili kad su vidjeli da sve ionako ide do đavla, neki su prevareni pa su zato zatražili razvod, ali svi skupa su imali tu suludu ideju da će obećanje pred oltarom nešto ili nekog promijeniti ili vezati.
Nema tog papira ni prstena koji će zadržati onog tko te ne voli
No, nikog ne možeš vezati. S osobom si zaista, ako je ona s tobom, ako diše s tobom, ako živi s tobom i gleda s tobom u istom smjeru. Ako samo živite pod istim krovom ili spavate u istom krevetu, to ne znači da ste zajedno. To zapravo ne znači ništa, osim da ste cimeri.
Bila sam u takvoj vezi. Imali smo nevjerojatnu kemiju i strastvenu vezu, ali onda se ta strast potrošila. Nismo željeli iste stvari, nismo gledali u istom smjeru, on je htio ženicu za po kući, ja sam htjela karijeru. On me silno htio zadržati, ja sam se svim silama borila da se iščupam. Voljela sam ga, ali me gušio. Kad se emocija do kraja istrošila, krevet s njim postao je jedino mjesto gdje nisam mogla pronaći san, a život pod istim krovom bio je pakao. Svađe su postale svakodnevica i svađali smo se oko svega. Nisam ga prevarila, mislim da ni on nije mene, ali to nije ni važno, važno je da emocije, razumijevanja a ni samog odnosa više nije bilo. Što god da smo si godinu, dvije ranije obećali, što god da smo planirali, nije više vrijedilo. Barem ne za mene.
I koliko god da se trudio zadržati me uz sebe, nije uspio, zapravo paradoksalno što više se trudio da ostanemo skupa, to sam mu ja dalja bila.
Ne treba ti treća osoba ako stvari ne klapaju. Ne treba ti osoba koja te ne želi ili te ne želi više. Ne treba ti netko tko je tu tek na pola, četvrtinu, s računicom, ofrlje, bez emocije, želje i čvrstog nauma da trajete i da se borite skupa, za vas.
Ne možeš ničim zauzdati, zavezati i uz sebe zadržati nekog tko je već jednom nogom zakoračio van vaše zone. Što više pokušavaš, više će htjeti otići.
Ako nije tvoje, pusti.
Ni brak, ni papir, ni prsten, ni sve nekoć izrečene zakletve ne vrijede ako druga strana u njih ne vjeruje više. Tvoji pokušaji da tu osobu vežeš neće učiniti baš ništa, osim što će vam suživot pretvoriti u pakao.
Neki se dogovore pa ostanu pod istim krovom zbog djece, spavaju u odvojenim sobama i žive odvojene živote. Pred familijom i susjedima su muž i žena, dobri glumci i režiseri fine predstave, u svoja četiri zida su zarobljenici svoje odluke. Jesu li sretni? Sumnjam, ali ne osuđujem. Na kraju balade, svak sebi sam kroji.
Znam samo da sreće pod prisilom nema i da nikad ne bih željela biti pored nekog kome ne bih bila prvi i jedini izbor kao on meni.
Vjerujem u ljubavi koje traju, ali isto tako znam da se ne dogode svima, mnogima baš zato što pristaju na pola, ofrlje i da “selo ne bi pričalo”.
I još nisam srela osobu koja je uspjela brak spasiti radi odnosa, već samo radi predstave. Ali mnogima ta uzrečica dobro stoji, dapače ponose se s njom. Žene pričaju kako su pobijedile ljubavnicu i nije k njoj otišao, ali eto nije se ni njoj kao supruzi vratio, ali brak je spašen. Muškarci kažu kako njima nitko neće nabijati rogove i kako nije važno što ona spava u drugoj sobi i ne voli ga, jer je bitno da mu je blizu i da djeca imaju “osjećaj obitelji”.
Brak je spašen, kažu. Ali ne i ljubav, pomislim. Pa ako je tako, čemu uopće?
Marija Klasiček
