Danas sam se probudio s osjećajem da konačno razumijem sve. Što je, priznat ćete, prilično zabrinjavajuće za nekog tko inače ne može razumjeti ni upute za sklapanje namještaja.
Eureka
Eto, moje je podsvjesno očito odlučilo da je došao trenutak za epifaniju, pa sam se našao u krevetu s onim tipičnim “eureka” osjećajem koji obično prethodi katastrofi.
Tema dana: ultimativna sloboda. Jer, naravno, baš to mi je trebalo – još jedan egzistencijalistički problem za razmišljanje dok pijem jutarnju kavu i gledam kako mi se život polako raspada u kontroliranom kaosu.
“Sloboda je fluidna, kaotična, promjenjiva,” promrmljam dok se borim s aparatom za kavu koji je, čini se, odlučio da će danas biti moj osobni Sartre – postojati samo da me podsjeća na apsurdnost svega.
Nadilaženje
Nietzsche bi rekao da trebam nadići društvene norme i stvoriti vlastite vrijednosti. Super. Jedina vrijednost koju sam stvorio jutros je da kava bez kofeina uopće nije kava.
Zovem Sofiju, dugogodišnju prijateljicu koja je, za razliku od mene, uspjela održati brak i mentalno zdravlje istovremeno. Što je, moram priznati, impresivno.
“Sofija, pitanje: jesi li ti slobodna?” pitam je bez uvoda.
“Dobro jutro i tebi, Tomislave. Slobodna od čega?”
“Pa od… svega. Društvenih okova, tradicionalnih vrijednosti, vlastitih ograničenja…”
“Imaš možda temperaturu?”
Ovo je tipična Sofija. Dok ja filozofiram o kozmičkim razmjerima postojanja, ona se fokusira na praktične stvari poput tjelesnog zdravlja. Vjerojatno je zato sretnija od mene.
“Slušaj, čitao sam o tome kako je prava sloboda stanje srca i duha koje se postiže kroz ljubav prema Bogu. Ali što ako si agnostik s tendencijama prema panteizmu?”
“Tomislave, jesi li opet čitao one knjige o duhovnosti?”
“Možda. Ali poanta je da sam shvatio – mi kao jedinke ni ne postojimo. Oduvijek smo bili dijelom širih cjelina!”
“Znači postojiš dovoljno da me zoveš u sedam ujutro i filozofski mi razlažeš egzistencijalizam?”
Sofija ima talent za svođenje kompleksnih filozofskih koncepata na njihovu najosnovniju razinu. Što je, priznat ću, ponekad korisno.
Knjižnica
Odlučujem promijeniti strategiju i otići u knjižnicu. Možda će atmosfera prepuna mudrosti i prašine pomoći u mojoj potrazi za ultimativnom slobodom. Ili će bar dati novi kontekst mojoj krizi srednjih godina.
Knjižničarka, žena u pedesetima s pogledom koji sugerira da je vidjela sve što se može vidjeti na ovom svijetu, pita me što tražim.
“Knjige o slobodi,” odgovaram tonom koji, nadam se, zvuči intelektualno, a ne očajnički.
“Politička, ekonomska, filozofska?”
“Ultimativna.”
Ona me gleda kao da sam upravo rekao da tražim jednoroga u odsjeku za samopomoć.
“Probajte odjel filozofije, treća polica lijevo.”
Sat vremena kasnije, okružen djelima velikih mislilaca, shvaćam ironiju situacije. Tražim slobodu u knjižnici – instituciji koja živi od katalogiziranja i organiziranja znanja.
Foto: Canva
Nema rješenja
Rumi bi rekao da je prava sloboda predavanje volji Svevišnjeg. Osho bi inzistirao na meditaciji i unutarnjem putovanju. Nietzsche bi mi rekao da prestanem kukati i stvorim vlastite vrijednosti.
A ja? Sjedim u javnoj zgradi, okružen mislima mrtvih filozofa, pokušavajući riješiti problem koji možda nema rješenje. Ili još gore – možda je problem u tome što pokušavam riješiti nešto što nije problem.
Možda je ultimativna sloboda upravo to – shvatiti da traženje ultimativne slobode može biti samo još jedan sofisticirani oblik zarobljavanja. Kao što pokušaj bijega od neumoljivih pitanja o smislu života može biti upravo ono što daje smisao životu.
Vozim se kući, slušajući radio gdje neki DJ filozofira o prometu. I odjednom shvaćam – možda je to to. Možda je sloboda upravo ovaj moment: vožnja kroz grad, slušanje gluposti na radiju, razmišljanje o tome kako ne razumijem ništa.
Nema što, katkad je najdublji uvid u prirodu postojanja upravo priznanje da su duboki uvidi suvišni.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
