Duhovno buđenje i pravilna integracija ega, teme su koje znaju izazvati česta nerazumijevanja, čak i žučne rasprave. Iz osobnog iskustva, mogu reći da je arogancija jedna od opasnijih zamki na putu. Ona je poput nevidljivih okova koji blokiraju napredak i zarobljavaju te u iluziji vlastita ega. U ovom ću tekstu nastojati prikazati koliko arogancija može biti prepreka duhovnom razvoju.
Prepoznavanje arogantnih obrazaca
Duhovni put često započinje euforijom otkrića i postignuća. Probudimo se iz sna materijalističkog postojanja i otvore nam se nove perspektive i istine. No, ta početna radost lako preraste u aroganciju, osobito ako još nismo dovoljno svjesni. Krenemo se ponašati kao da imamo sve odgovore, omalovažavamo druge koji još “spavaju” i zauzimamo bogomdani stav prema svijetu i univerzumu u cjelini.
Inače, primijetio sam, kad sam nervozan ili se ne osjećam najbolje, dogodi mi se da se ponašam arogantno. Naime, od onih sam tipova koji, ako ga nešto muči, želi da ga se ostavi na miru, voli se povući kako bi u tišini ‘lizao’ vlastite rane. Mislim, možemo se mi pokušati opravdavati za svoje ponašanje, ali u suživotu s drugima, usamljeni vuk ala Clint Eastwood, nije prihvatljiv.
Samoživo ponašanje koje se okolini blagim tonom ne verbalizira, neće osigurati unutrašnji mir, niti dovesti do razumijevanja i sklada u međuljudskim odnosima.
Putevi ka oslobođenju od zamke ega
Prvi korak je svjesnost, prepoznavanje kada upadamo u arogantne obrasce ponašanja. Postanemo li svjesni ovih obrazaca, možemo na njih utjecati i postupno ih prevladati. Valja nam se redovito propitivati: “Ponašam li se sad iz ega? Jesam li sklon omalovažavanju drugih?” Samosvijest je ključna.
Zatim slijedi razvijanje empatije, sposobnosti da se stavimo u tuđe cipele i razumijemo perspektive drugih. Treba naučiti aktivno slušati ljude oko sebe, ne samo riječi, već i neverbalne znakove poput govora tijela i izraza lica. Strpljenje i otvorenost uma neophodni su da bismo u potpunosti čuli što nam druga osoba pokušava reći.
Meditacija suosjećanja – “meditacija ljubavi i dobrote”
Jedna od praksi koja pomaže u razvijanju empatije je meditacija suosjećanja, tzv. “meditacija ljubavi i dobrote”. Ova meditacija vuče korijene iz budističkih tradicija. Započinje tako što kreneš upućivati pozitivne misli i želje prema sebi, poput “Neka budem zdrav i sretan”. Zatim to proširiš na bližnje, prijatelje i obitelj, zamišljajući njihovu dobrobit. Nakon toga, širiš ljubav i suosjećanje na sve širi krug ljudi, što uključuje i one s kojima se ne slažeš, pa sve dok ne obuhvatiš sve živo na planeti Zemlji.
Ova praksa podsjeća na fundamentalnu povezanost svih živih bića. Oslobađa od osuđivanja i pomaže da budemo pomirljiviji prema tuđim manama i različitostima, shvaćajući da smo i sami daleko od savršenstva.
Integracija samospoznaje kao dio puta
Međutim, duhovno buđenje se ne sastoji samo u odbacivanju arogancije. Ono također zahtijeva dublju samospoznaju i prihvaćanje vlastitih slabosti i ograničenja. Kroz samoprocjenu i refleksiju, važno je shvatiti da osim sjajnih kvaliteta, imamo i mračne strane koje valja prihvatiti, želimo li istinski napredak.
Između ostalog, korisno je voditi dnevnik u kojem možemo analizirati svoje misli, postupke i osjećanja. To pomaže uvidu u obrasce koji nas vežu ili pak aktiviraju egocentričnost i aroganciju.
Photo by Dvine Yoga
Primjerice, i skromnost je vrlina koja nas održava na pravom putu jer omogućuje da ostanemo otvoreni za nove spoznaje, bez obzira na ranija postignuća.
Na duhovnom putu nikad ne stižeš do odredišta, ono je beskrajni proces otkrivanja i oslobađanja. Putovanje traje sve dok postojimo i svako malo uspijemo skinuti poneki sloj iluzije. Arogancija je klopka koja nas može držati na jedno te istom mjestu jako puno vremena. No, ustrajemo li na preispitivanju, razvijanju empatije, prihvaćanju sebe i skromnosti, možemo izbjeći te zamke.
Duhovni rast i napor ka uklanjanju arogancije traju, maltene koliko i sam život. Ponekad ide dobro, ali ponekad se i posrne. Ako si ustrajan, svako toliko shvatiš nešto novo o sebi i svijetu koji te okružuje. To je proces koji traži strpljenje, no nagrade su neprocjenjive, veća sloboda, mir i istinska povezanost sa svime.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
