Nastavak originalne misteriozne priče „Petak 13.: Neke stvari bolje je ne objašnjavati”. Silvio je u predvorju poslovne zgrade upravo otkrio da je netko s njegovim licem otišao prema njegovoj kući. A njegova kći Lana otvorila je vrata čovjeku koji se predstavio kao njezin otac.
Silvio je ponovno nazvao kćer. Prvi put poziv je odmah završio na govornoj pošti. Drugi put zvonilo je toliko dugo da je počeo brojati signale, kao da će mu to pomoći da ostane priseban. Zaštitar je stajao s druge strane pulta i pokušavao dobiti policiju. Njegov glas dopirao je do Silvija kao kroz vodu.
Čovjek koji je već stigao kući
Na treći poziv netko se javio. Nije čuo pozdrav. Samo tiho disanje, šuštanje tkanine i nešto što je nalikovalo na polagano povlačenje namještaja preko parketa.
„Lana?” prošaptao je. „Ne govori glasno. Jesi li sama?”
Odgovorila su tri kratka udarca o drvo. Silvio je zatvorio oči. Kada je Lana bila mala i bojala se zaspati, izmislili su taj znak. Tri udarca značila su: čujem te, ali ne mogu govoriti. Ona bi kucnula po zidu svoje sobe, a on bi iz kuhinje uzvratio dvama udarcima. Njihov mali dogovor nikad nije bio potreban nikome drugome.
Sada nije smio uzvratiti. Netko bi ga mogao čuti preko telefona. „Dobro. Slušaj me. Zaključaj se u sobu ako možeš. Otvori prozor prema susjedinu balkonu. Sjećaš se gospođe Vere? Ako je ondje, zovi je. Dolazim.”
S druge strane začulo se nešto nalik prigušenom jecaju. Zatim koraci. Spori, odmjereni. Netko se zaustavio sasvim blizu telefona.
„Ne moraš, tata je već ovdje”, rekao je muški glas.
Bio je to Silvijev glas. Ne sličan. Ne gotovo isti. Njegov, s onom blagom promuklošću koju je dobivao nakon dugog radnog dana. Čak je i riječ „tata” izgovorio onako kako bi je izgovorio pred Lanom, polušaljivo, kao da pokušava odagnati njezin strah.
Poziv se prekinuo. Silvio je ostao s mobitelom na uhu nekoliko sekundi, ne želeći priznati da je linija mrtva.
Snimka koja se nije smjela dogoditi
„Policija dolazi”, rekao je zaštitar. „Rekli su da ostanemo ovdje. Da ne idemo sami.”
„Moja kći je tamo.” Silvio je gurnuo telefon u džep i zgrabio svežanj ključeva koji je ležao na pultu. Među njima nije bilo njegova automobilskog ključa. Zastao je, pogledao prema džepovima jakne i zatim prema monitoru nadzorne kamere. „Vratite snimku.”
Zaštitar je oklijevao, ali je poslušao. Na ekranu se ponovno pojavio drugi Silvio. Izašao je iz dizala u 23:13, zastao pokraj pulta i, dok je zaštitar gledao televizor, uzeo mali svežanj ključeva s ruba stola. Pokret je bio toliko prirodan da ga nitko ne bi primijetio. Kao da je to radio svakog petka.
„Kako je znao gdje su?” upitao je Silvio.
Zaštitar nije odgovorio. Na snimci je dvojnik zastao pred staklenim vratima. Ovaj put Silvio je uočio nešto što ranije nije: čovjek je pogledao ravno u kameru, a zatim polako podigao ruku. Između kažiprsta i palca držao je ključ automobila. Kao da ga pokazuje pravom vlasniku. Kao da zna da će ga ovaj kasnije gledati.
Mobitel je zavibrirao. Nepoznat broj. Na zaslonu je stajala samo jedna rečenica: „Ako želiš da Lana dočeka jutro, vrati se na trinaesti kat.”
Silvio je pročitao poruku dvaput. Zatim je okrenuo mobitel prema zaštitaru. Čovjek je problijedio. Nije ga iznenadila prijetnja. Iznenadio ga je broj kata.
Hotel Vrijeme
„Zgrada nema trinaesti kat”, ponovio je zaštitar, ali sada je zvučao kao čovjek koji pokušava uvjeriti samoga sebe. Povukao je ladicu ispod pulta, pa drugu. Iz treće je izvadio tanku smeđu omotnicu, požutjelu na rubovima. Ruke su mu drhtale toliko da mu je fotografija gotovo ispala.
Na fotografiji je stajala stara zgrada s visokim prozorima i ulazom nad kojim je pisalo HOTEL VRIJEME. Na pločniku ispred hotela poziralo je nekoliko ljudi u odjeći iz nekog drugog desetljeća. Iza njih vidjela su se vrata nalik onima koja je Silvio maloprije ugledao kada se dizalo zaustavilo na nepostojećem katu.
„Na ovom je mjestu prije bila ta zgrada”, rekao je zaštitar. „Moj otac radio je ovdje. Noćni recepcionar. Govorio je da hotel ima pravila koja gosti ne smiju prekršiti. Mislio sam da me plaši kako ne bih dolazio na posao i smetao mu.”
„Kakva pravila?”
„Nije mi rekao sva. Samo da nikada ne pitam gosta koliko je sati. I da ne otvaram vrata koja nemaju broj.”
Silvio je osjetio hladnoću u želucu. Čovjek u sivom kaputu. Sat bez kazaljki. Pitanje u hodniku. Sve se povezivalo na način koji nije želio razumjeti.
„Kad su hotel rušili”, nastavio je zaštitar, „radnici su u recepciji pronašli trinaest ključeva. Moj otac je tvrdio da hotel ima samo dvanaest soba. Nikada mi nije objasnio otkud trinaesti.”
Silvio je uzeo fotografiju. U kutu predvorja, malo odmaknut od ostalih, stajao je muškarac u sivom kaputu. Ruku je držao na neobičnom satu. Nije mogao razaznati kazaljke.
„Tko je ovo?” upitao je, pokazavši prstom.
Zaštitar je dugo šutio. Zatim je promuklo odgovorio: „Moj otac.”
„Nemoguće. Tog sam čovjeka vidio prije deset minuta.”
„Fotografija je snimljena 1978.”
Negdje iznad njih začulo se kratko metalno škripanje. Oba su muškarca pogledala prema dizalu. Na pokazivaču katova izmjenjivali su se brojevi osam, sedam, šest. Zatim je zaslon potamnio. Silvio je znao da bi trebao čekati policiju. Znao je i da svaka minuta provedena u predvorju znači još jednu minutu u kojoj je Lana sama s čovjekom koji ima njegovo lice.
Povratak na nepostojeći kat
„Idem gore”, rekao je.
„Ne biste smjeli sami.” Zaštitar je spremio fotografiju u džep. „Zovem se Viktor. Idem s vama.”
Ušli su u dizalo. Silvio je pritisnuo prizemlje, a Viktor osmicu, više iz navike nego iz uvjerenja da će im tipke pomoći. Kabina se pokrenula, a zatim naglo usporila. Iz ventilacije je dopro miris starog drva, prašine i nečega slatkastog, nalik parfemu koji se odavno prestao proizvoditi.
Na zaslonu je zasvijetlio broj 13. Viktor je instinktivno pružio ruku prema tipki za otvaranje vrata, ali Silvio ga je uhvatio za zapešće. „Pričekajte.” S druge strane čuo se zvuk kotačića koji prelaze preko tepiha, kao da netko gura hotelska kolica. Zatim je sve utihnulo.
Vrata su se otvorila. Hodnik je izgledao starije nego prvi put. Tapete su bile izblijedjele, zidne svjetiljke bacale su žućkasto svjetlo, a zrak je bio toliko hladan da je Silvio vidio vlastiti dah. Na jednoj strani nalazila su se vrata s brojem 12, na drugoj vrata s brojem 14. Između njih bila je praznina široka točno kao još jedna vrata. Zid ondje nije bio oštećen. Nije bilo ni obrisa dovratnika. Samo čudno ravna površina, kao da je netko izbrisao ulaz iz same zgrade.
„To nije moguće”, rekao je Viktor. Silvio se gotovo nasmijao. Ta je rečenica odavno izgubila značenje.
Zatim je na zidu zazvonio telefon. Starinski crni aparat s brojčanikom, koji ni trenutak ranije nije bio ondje. Zvuk je bio oštar i prodoran, neprirodno glasan u tihom hodniku. Viktor je odmahnuo glavom, ali Silvio je već posegnuo za slušalicom.
„Halo?”
„Tata?” Bio je to Lanin glas. Ovaj put jasan, bez šuma i bez odjeka. „Netko kuca na moja vrata. Kaže da si ti.”
„Ne otvaraj! Lana, slušaj me. Jesi li zaključala?”
„Jesam. Ali nešto nije u redu.” Čuo je kako pokušava zadržati suze. „Rekla sam mu da ode. Nije otišao. Onda sam prestala čuti korake.”
Silvio je stisnuo slušalicu. „Dobro je. Samo ostani gdje jesi. Nemoj mu vjerovati, što god rekao.”
„Ali, tata…” Lana je zašutjela. U slušalici se začulo tri spora udarca. Ovaj put nisu dolazila od njezina telefona, nego iz dubine prostorije. „On ne kuca izvana.”
Silvio je pogledao Viktora. Zaštitar je stajao potpuno nepomično, zureći u prazninu između vrata 12 i 14. Ondje se, sasvim polako, počela pojavljivati tanka okomita crta, tamnija od ostatka zida.
„Odakle onda kuca?” pitao je Silvio, premda je već znao da ne želi čuti odgovor.
Lana je šapatom rekla: „Kuca iz ormara.”
Nastavlja se sljedećeg petka.
Prvi dio priče pročitaj ovdje – Petak 13.: Neke stvari bolje je ne objašnjavati – 1. dio
Pišem o odnosima, identitetu i onome što žene rijetko izgovaraju naglas.Gradim prostor za žene koje su prestale čekati dopuštenje.
Radim s onima koje žele više – u životu i ljubavi. I koje žele najbolje, sebi.
Detalji i upiti: marijaklasicek.com
Izdvojeno
Domaći kečap – okus djetinjstva u svakoj žlici
Black Doves se vraća na Netflix: sve o drugoj sezoni
Boomeri čuvaju stvari, milenijalci uspoređuju cijene, a Gen Z traži povoljnije alternative: Kako različite generacije štede novac?
Tjedni horoskop od 14. do 20. rujna: vrijeme je za odluke koje više nema smisla odgađati
Tjedni horoskop od 24. do 30. kolovoza: Posljednji ljetni tjedan donosi važne odluke
Nije dobro da čovjek bude sam: Jesmo li se otuđili da sami sebe zaštitimo?
Muška prijateljstva nakon četrdesete: zašto ih je teško održavati?
Uvijek ono što želimo dođe tek kad na to zaboravimo. Zašto?Podržite rad portala AboutMen.hr
Naš sadržaj ostaje besplatno dostupan svim čitateljima. Ako želite podržati neovisno stvaranje sadržaja i daljnji razvoj portala, možete nas sponzorirati jednokratnom uplatom.
Sponzorirajte naš rad
