Jučer sam napokon odlučio postati pristojan čovjek. Ne u realnom životu, razumije se – tu sam odavno odustao od takvih težnji još otkad mi je susjeda rekla da moja interpretacija Schopenhauera u tri ujutro kroz tanke zidove nije “dubokoumna filozofska refleksija” već “patološki egoizam koji remeti javni red”.
Dakle, odlučio sam postati pristojan u virtualnom prostoru, gdje naizgled postoje jasna pravila ponašanja zvana netiquette.
Kao što svaki intelektualac pristupa novom izazovu, prvo sam proučio teoriju. Netiquette, shvatio sam, predstavlja fascinantnu sociološku konstrukciju – pokušaj da se kaos ljudske prirode ukroti algoritmom pristojnosti. Ironično, ljudi koji u stvarnom životu ignoriraju beskućnike na ulici, ovdje se zaklinju da “pamte da iza svakog ekrana stoji stvarna osoba s osjećanjima”. Kakva divna kolektivna hipokrizija!
Digitalni bonton
Moja prva prigoda za prakticiranje digitalnog bontona dogodila se na forumu o egzistencijalnoj filozofiji. Netko je postavio pitanje o Kierkegaardovom konceptu tjeskobe, a ja sam, prirodno, imao mišljenje. Staro ja bi napisalo nešto poput: “Vaše nerazumijevanje Kierkegaarda je toliko duboko da bi i sam Soren zaplakao u svom grobu, što je ironično jer je vjerovao u apsurd.” Ali novo, Netiquette-osviješteno ja, pažljivo je formuliralo: “Poštovani kolega, možda biste mogli razmotriti alternativnu interpretaciju…”
Rezultat? Potpuno ignoriranje. Moj pristojan odgovor iščeznuo je u virtualnom eteru kao suza na kiši. Shvatio sam prvu lekciju: pristojnost na internetu je kao filozofija na televiziji – teoretski moguća, praktički irelevantna.
Sljedeći test dogodio se u Facebook grupi posvećenoj klasičnoj glazbi. Netko je tvrdio da je Beethoven “overrated” jer nije imao Spotify. Moj prst je lebdio nad tipkovnicom kao Damoklov mač, spreman da sruši ovog glazbenog barbara cinično-genijalno napisanom tiradom. Ali Netiquette pravila su bila jasna: “Kritiku izražavaj na konstruktivan i neuvrjedljiv način.”
“Dragi muzičko-antropološki kolega,” počeo sam diplomatski, “vaš pristup Beethovenu možda odražava zanimljivu perspektivu generacijske promjene u percepciji klasične glazbe…” Nastavio sam tri paragrafa akademski uglađenog neslaganja, citirajući Adorna i Benjamina.
Odgovor je stigao za pet minuta: “lol ok boomer 😂😂😂”
Tu je nastupila egzistencijalna kriza. Zar je ovo bila poanta? Postati toliko civiliziran da postojim u vakuumu vlastite pristojnosti, dok oko mene buja internetska primitivnost? Možda je problem što pokušavam primijeniti Netiquette pravila doslovno, kao da su Kantov kategorički imperativ za digitalno doba.
Politika
Pravi test došao je kad sam se pridružio raspravi o političkoj situaciji. Ovdje se Netiquette pravila sudare s ljudskom prirodom kao subatomske čestice u hadronskom sudaraču. “Budi ljubazan i poštuj druge” umjesto “izrazi svoje mišljenje o korupciji u vrhu vlasti” – to je poput zahtjeva da budete istovremeno pacifist i borac za pravdu.
Pokušao sam pronaći zlatnu sredinu. Umjesto “Ova vlast je banda kriminalaca koji bi trebali završiti u zatvoru,” napisao sam: “Poštovani sugovornici, možda bismo mogli konstruktivno raspravljati o transparentnosti javnih institucija…”
Rezultat? Optužen sam da sam “politički korektan intelektualac koji se skriva iza velikih riječi”. Ironično, jer upravo to kategorički pokušavam ne biti!
Onda je stigla iluminacija, tipično za tri ujutro dok sam razmišljao o paradoksima digitalnog postojanja. Netiquette nisu pravila ponašanja – to je moderna forma egzistencijalne tjeskobe! Pokušavamo stvoriti red u bazično kaotičnom prostoru, namećući aristokratske manire na anarhističku platformu.
Internet je kao divlji zapad civilizacije – mjesto gdje se susreću sve što smo potisnuli, strahovi i skrivene mržnje, maskirane iza avatara i username-ova. A mi mislimo da će nas “budi ljubazan” spasiti od nas samih?
Grozni smo
U biti, shvatio sam da je istinska Netiquette upravo suprotna: priznati da je internet ogledalo naše najgore prirode, i umjesto da se pretvaramo da smo bolji, možda jednostavno treba biti iskren o tome koliko smo grozni.
Jedina istinska pristojnost u digitalnom svijetu je nepristojnost prema prijetvornosti.
Ali opet, možda griješim. Možda je point Netiquette-a upravo u tome što je nemoguće – da nastojimo biti bolji nego što jesmo. Možda je to naš digitalni Sizif, guranje pristojnosti uzbrdo interneta, svjesni da će se uvijek otkotrljati nizbrdo.
Uostalom, ako ništa nije riješilo problem ljudske prirode, zašto bi u tome uspjelo nekoliko internet pravila?
Sutra ću opet biti fin online. Ne zato što imam previše vremena ili što vjerujem da ću uspjeti, već zato što to ima smisla. Biti ispravan, neupitna je svrha sama sebi.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
