Stvari su u životu zapravo vrlo jednostavne, sve je jednostavno, pa čak i ono što se čini strašno kaotično i komplicirano a to su odnosi. Kako to mogu tvrditi? Lako. U svemu svi mi činimo korake, male ili velike. Napravimo sami što moramo pa onda pustimo da neka izvanjska sila učini što mora da bi se nešto dogodilo. Želite primjer? Može!
Naguraš veš u mašinu, potiskaš gumbiće i ostaviš mašini da odradi svoje. Ne sjediš kraj nje i ne požuruješ je, ne propitkuješ. Pustiš i ona odradi ono za što je programirana. Odeš u poštu, predaš paket i čekaš da ti teta za šalterom nalijepi markicu, naplati poštarinu i preuzme paket, je l’ tako? Ti platiš, predaš i znaš da je paket otplovio kamo je trebao. Ne zdvajaš ispred pošte od jutra do mraka kako je tvom paketiću, je li sretno otputovao, niti pratiš dostavni kombi po svijetu. Odeš kući.
Ne, ne uspoređujem ljude s veš mašinama, ali ako sa svoje strane napraviš korak ka nekome, o kakvom god da se odnosu radi, onda je u okej da nakon dva koraka staneš i pustiš drugu osobu da napravi dva koraka. Ponekad, ta osoba će napraviti tri i ti ćeš ako to želiš napraviti još jedan. Ako ne želiš, povući ćeš se za korak ili dva. I svatko razuman poštovat će to i povući se za korak da ti pruži prostora.
Greške u koracima
No što mi radimo? Mi nastavljamo dalje. Netko se povuče a mi napravimo još jedan korak, pa još jedan, pa još jedan, do trenutka dok ta osoba već ne trči sprint u suprotnom smjeru a mi i dalje nastavljamo.
Ne nauče nas da pratimo dinamiku odnosa, dinamiku energije koja se kovitla između dvoje ljudi. Od malenog nam govore da su muškarci lovci, a žene pahuljice koje sjede i čekaju i da to tako treba biti.
I u redu, možda, u početku, možda dok se upoznajete i dok traje onaj početni zanos, ali kasnije u odnosu, ne. Tu treba postojati balans.
Isto je i s prijateljstvima.
Ti jedan korak pa ja jedan korak.
Ti korak unazad, ja korak unazad.
Ti dva naprijed i ja dva naprijed.
Postoji dinamika, postoji ples, postoji balans i postoji poštovanje. Prije svega ono prema sebi. A to poštovanje rijetki imaju urođeno, jer svi dolazimo s nekom pozadinom, nekim postavkama, očekivanjima, odgojem i iz neke sredine koja nas je oblikovala. I to često igra veliku ulogu. Igra je do te mjere da nas pretvara u nešto što nismo, u lakomislene budale.
Don Juan i u osamdesetima
Muškarce tako tjera da budu osvajači koji lete s cvijeta na cvijet da bi se u svom muškom društvu dokazali kao veliki frajeri. Iako kad znam gledati ta muška društva, ponekad pomislim oko čega i koga se ti neki pojedinci toliko trude? Koga to žele impresionirati? Nekog tko se ne može sagnuti od pivskog trbuha ali našao se kompetentnim komentirati žene, njihov izgled, kvalitete i vrijednost, dajući joj pri tom opaske poput “dvojka”, “nije loša”, “okrenuo bih”, “whale” itd. Ili drugi koji glanca svaki dan svog merđu, ali zubara nije posjetio dvadeset godina i fali mu cijeli red prednjih zubi?
Ali oni su klapa i njihovo mišljenje se računa. I njih treba impresionirati, pa se vuku do zla Boga glupi potezi. Osvaja se i šutira hrpa žena, kako bi se u njihovim očima bio velik, a u očima samog sebe, što? Sretan? Nemojte si lagati momci dragi. To nije sreća, ne za svakog, ne za većinu i svi to znamo.
I onda se jedno jutro probudiš s 40, 50, 60 godina i skužiš da si sam i da si glup. I da je većina tvojih frendova u braku, naganja klince po dvorištu, živcira se oko knjiga, ocjena, kredita i pokušava subotom na nogometu malo stesati onaj svoj pivski trbuh, a ti i dalje klikaš po tinderu i bariš klinkice, koje su dobre za “okrenuti”, ali s njima nemaš apsolutno ništa zajedničko. A sve one žene koje ti nisu bile dovoljno dobre, one su u međuvremenu nastavile na životom; udale se, ili odselile, promijenile broj (ili te jednostavno posvuda blokale), nabavile mačku, psa, posvojile, pokrenule biznis (ili nekoliko njih) i jednostavno su sretne. Da, jesu i to te maksimalno izluđuje.
A ti micko i dalje imaš “Netflix & chill”.
Da, možda sam gruba ali netko i to treba biti, netko treba stvari nazvati pravim imenom. Moj zadatak je pisati a ne paziti na osjećaje svih povrijeđenih pahuljica.
Žene i fiksacije na “bajke”
I ne, nisu žene ništa bolje, mi dolazimo sa svojim paketom debilana, pretpostavki, ideja i hirova. Najčešći među njima je ideal o princu i princezi, ljubavi na prvi pogled, stvarima koje se “poslože same od sebe” i idejom da je dovoljno biti lijepa i postojati i sve će ostalo doći samo od sebe. No, istina je da neće. Istina je da u svom životu svaka od nas poljubi popriličan broj žaba dok ne naleti na nekog princa u pokušaju, pa živi neku kvazi modernu bajku neko određeno vrijeme.
Dok netko nekoga ne prevari, ili dok si u braku ili vezi ne dosade i postanu stranci, dok ne shvate da žele nešto drugo ili ne otkriju da je netko od njih u međuvremenu postao gej. Mislim svašta se događa pa tako i to.
I znate što? Uopće ne vjerujem da su za to krive društvene mreže i da su one omogućile da svi konstantno imamo neke opcije i razne mogućnosti. Ne. Smatram da su samo olakšale određenim ljudima da budu to što jesu.
I dalje svi radimo greške u koracima.
Pretpostavljamo, nismo posložili svoje prioritete, nismo razlučili sami sa sobom što želimo i do kad to želimo postići. Nismo povukli crtu pa si rekli – okej, neka moje društvo misli što god hoće, ali meni je bitna moja sreća, pa idem si je izgraditi.
Mislimo da smo vječni, da se mladost može ispiti iz male bočice i da ćemo sve uvijek lagano. Mislimo da nas život čeka. Stoga, muškarci uvijek imaju vremena i nikud im se ne žuri, a ženama se uvijek žuri i uvijek su u niskom startu proganjanja nekog odnosa i nekog lika za kojeg su si zacrtale da jedini može biti idealni tatica njihove nerođene djece. Još kad svemu tome nadodamo one glupe napise iz časopisa o biološkom satu i “idealima ljepote” i tome kako “prosječni muškarac puno bolje vidi no što misli”, imamo recept za katastrofu. Katastrofu koja se i dešava.
Veze i brakovi se raspadaju, natalitet pada, i postajemo društvo samaca.
Samaca ispred računala.
La solitudine
I dok je nekima to u redu, jer je to život kakav su odabrali i s kakvim su istinski sretni, osobito ako su doživjeli i previše ljubavnih brodoloma, drugi su nesretni iako si to nikad ne bi priznali.
Žive se začarani krugovi između ideala i iluzija i ne gleda se istini u oči. Svi starimo, svi dobivamo bore, svi smo mi po nečemu posebni i po nečemu prosječni. I apsolutno je odlično što je tako! Ulicom hodaju prosječni ljudi i možda 0,1% ljudi izgleda kao oni s Instagrama (bez fotošopa) i svi mi trebamo nježnost, toplinu, dodir i ljubav.
Želimo ljubav, ne savršenu osobu. Pa zašto ganjamo savršenstvo? I žene i muškarci podjednako?
Ne želimo dati šansu nekoj “običnoj” osobi jer stalno u glavi imamo sliku tog nekog posebnog koga ćemo jednom sresti, ali to se ne događa, većini ne. Većina u toj vječnoj izbirljivosti ostaje sama.
Ne želimo napraviti prvi korak već čekamo na drugu stranu, a druga strana isto čeka, jer se milijun puta opekla. Ili napravimo tri milijuna koraka prema osobi koja nas ne doživljava, i tako se vrtimo, a život prolazi.
Sve su to izbori i sve su to komplikacije koje stvaramo sami.
A jednostavno je, ja korak, ti korak.
Ti korak, ja korak.
And let’s tango.
