Insomnija je gadna stvar. Ljeti posebice. Ubija vrućina, ne znaš kamo bi sa sobom, zidovi su ti sve bliži, a zraka niotkud. Prije dva dana, u jednoj sličnoj nesanici, uključim televizor negdje iza četiri ujutro. Na HRT 3 odličan dokumentarac o Sjevernoj Koreji i medijskom propagandnom ratu. Odmah u glavi tisuće scenarija. Jutros, pak, probudih se nikad ranije u Zagrebu. Oko deset sati pogledam na bučnu ulicu kad tamo rijeka školaraca izlazi iz obližnje škole. Valjda su dobili raspored i sad znaju što će raditi do idućeg ljeta.
I ta prolaznost koju primjećujem sve više kako sam na pragu pedesetih, a brada kao u Djeda Kokakoličara (Božićnjaka), osvaja misli i preispituje moje stavove glede života i smrti. Dok u S. Koreji navodno milijuni ljudi gladuju ili su na političkoj ”rehabilitaciji” u radnim logorima, s druge strane, ugroženi SAD kuje obrambenu taktiku spram goropadne protivnice koja je podijelila Koreju na dva dijela čije ujedinjenje nitko ne želi.
Iluzije u koje narod vjeruje
Gledaš taj dokumentarac i razmišljaš o fanatizmu naroda koji želi živjeti u kvazikomunizmu ili je toliko prestrašen za svoj život pa radije trpi psihopatskog vođu čuvajući svoj kakav takav život. Kako sit gladnom ne vjeruje, tako ni pretili SAD ne vjeruje da u Koreji sa sjevera cvjeta tisuću cvjetova.
Njihova logika je da demokracija oslobađa i žele tu slobodu pokloniti ugroženom narodu Sjeverne Koreje učeći ih tekovinama nove revolucije pod sponzorstvom hedonizma, fast fooda i liberalnog bluda. U jednom dijelu dokumentarca, autor izdvaja indoktrinaciju djece velikim vođom i generalom, vrhunaravnim bićem, komunističkim mesijom – Kim Jong-unom.
Laži spasitelji koji ostavljaju kaos iza sebe
Dok Un igra Uno sa svojim narodom, dotle SAD slaže sudbinske puzzle državama koje je iskoristio deflorirajući ih u korist iskorištavanja prirodnih bogatstava. Jer oni to mogu. Pod egidom demokracije imamo klasičnu osvajačku politiku rušenja sistema, izvlačenje koristi pa potom ostavljen kaos; od Iraka, Libije pa sad Afganistana.
Dok u Sj. Koreji klinci zarana uče kako propisno adorirati svog vođu, u SAD-u narod to uči kroz himnički patriotizam koji s rukom na srcu pjeva himnu u svakoj prigodi osim kod odlaska na veliku nuždu. Pritom imaju kult oružja, priglupljivanje naroda koji ne zna što im se nalazi dvadesetak milja od doma, i sve im se svodi na klasični konzumerizam koji sustavno ismijava ostatak svijeta koji nije spreman dignuti kredit za stvari koje mu nisu životno nužne.
Imaju sve, a zapravo nemaju ništa. Imaju život, a ne žive ga u slobodi već u dužničkom hedonističkom ropstvu.
Još jedan primjer iz dokumentarca, Amerikanci ismijavaju snimke korejske bolnice jer da imaju vrhunske liječnike, komfornu bolnicu no da nemaju potrebnu tehniku i lijekove. I sad bi se svi trebali smijati naivnoj sjevernokorejskoj propagandi.
No, onda se sjetiš pandemije u SAD-u ali i hrpe dokumentaraca i filmova vezanih uz njihov zdravstveni sustav i vidiš da nema razlike. SAD ima opremljene bolnice, uvoz znanstvenika, liječnika, najboljih stručnjaka, neiscrpno vrelo lijekova i sve to za one koji mogu ispuniti bianco ček za potrebno liječenje. ”Dobro ti je dok ne oboliš,” – veli mi frend koji radi tamo. ”Kasnije, ako si teže bolestan, računi te u trenu pretvore u beskućnika.”
Totalitarna demokracija vs lažni komunizam?
Rekli bi demokracija po mjeri suvremenog čovjeka. U srazu ovih dvaju sistema, koji je bolji? Totalitarizam demokracije ili totalitarizam lažnog komunizma?
Privid izobilja svrstava nas na ugodu, no našem sustavu političke stvarnosti opasno se približava ugroza američkog bianco čeka. Zar ne ide većina nas u privatne klinike iako većina doktora radi u državnim bolnicama? Želiš li brze pretrage, operaciju, nalaze, spreman si dati ušteđevinu za zdravlje. Koliko smo uistinu socijalno zdravi?
Podjela je sve veća, a između svih političkih i društvenih stavova ispriječilo se ogromno pitanje života ili smrti? Život nismo izabrali no ako ovo čitate onda smo ga prihvatili. Smrt rijetki prihvate no ona uporno izabire sve nas. Stvar tumačenja je, s obzirom na stavove glede dokumentarca, bojimo li se više života ili smrti?
Zapravo, za koji i čiji ideal smo spremni dati život ili svoju slobodu? Na kraju se svede da se svi klanjamo nekom od vođa, a psihopati koji prepuštaju nevine živote u ruke smrti, jednaki su bili oni namrgođeni ispred defilea tenkova, ili nasmiješeni uz dječicu koja garantiraju budućnost u ovitku propagande po kojoj se oblikuju.
rođen je 1973. godine u Zagrebu. Nakon završene srednje komercijalne škole upisuje Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, gdje nakon nekoliko položenih ispita, zbog zdravstvenih problema (tetraplegija) zamrzava status studenta. Diplomirao je logoterapiju.
Od 1991. poeziju i prozu objavljuje u hrvatskim književnim časopisima. Kolumnist je, recenzent, tekstopisac za brojne glazbenike. Njegova poezija je 2003. ukoričena u zajedničkoj zbirci Svjetlost ognjišta, a zatim objavljuje i dvije vlastite zbirke poezije (Šetnja života, Naklada Uliks, Rijeka, 2004. i Krug dana, Art studio Hagall, Rab, 2012.) te pet romana za odrasle (Fifty-Fifty, Naklada Uliks, Rijeka, 2013. Kako si ga tražila, Naklada Uliks, Rijeka, 2017. Pukovnikova ljubav 2019. Naklada Uliks – Rijeka) te Molitelj, Funditus, Zagreb, 2014.) Žanin gambit (Funditus, Zagreb, 2016.) Izašla su mu i dva bestselera za djecu, avanturistički roman za djecu Bornin vremeplov (Funditus, Zagreb, 2016.) te nastavak istog, Borna na Rabu (Funditus, Zagreb, 2018.). 2020. godine objavljuje zvučni roman za djecu ”Modri zvjezdani vlak” na YouTube kanalu ”Naklada Uliks – Rijeka”. Iste godine svojim romanom “Bok Roko!” pobjednik je natječaja Zvonko kojeg je raspisalo Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade / Klub prvih pisaca. 2021. u nakladi ”Naklada Uliks, Rijeka) izlazi mu drugo izdanje njegovog autobiografskog bestselera ”Fifty-Fifty”. Član je DKH ogranak u Rijeci. Na Petrarca Festu 2015. osvaja treću nagradu za najbolji sonet.
