Nitko ga nije upozorio da će taj posao izgledati ovako.
Danijel Vrančić, trideset i sedam godina, bivši lektor u privatnoj školi, trenutačno slobodnjak koji je preveo tri knjige s engleskog koje nitko nije pročitao, sjedio je u kafiću čija je terasa visila nad morem kao nedovršena misao. Kafić se zvao Levant. Vlasnik je bio muškarac kojemu je jedno oko bježalo malo u stranu, što Danijelu, u njegovim boljim danima, nije smetalo. U lošijim danima, kakav je bio ovaj, smetalo mu je gotovo sve.
Posao je bio jednostavan: prevoditi priručnik za inicijaciju u bratovštinu koja je, prema svemu što je Danijel uspio utvrditi, bila nešto između slobodnih zidara, book cluba za odrasle muškarce i terapijske grupe za one koji si nisu mogli priuštiti pravu terapiju.
– Nije slobodnozidаrstvo. – rekao mu je Goran.
Goran je bio čovjek koji ga je unajmio. Nosio je lanac oko vrata s privjeskom koji je predstavljao stilizirani znak Škorpiona, ali mogao je biti i keltski križ ili kompas, ovisno o tome koliko ste spavali prethodne noći.
– Inspirirano je antičkim izvorima. – nastavio je Goran, i Danijel je prepoznao taj ton. Bio je to ton čovjeka koji je naučio govoriti o nečemu, a da zapravo ne kaže ništa specifično.
– Kojim antičkim izvorima?
– Različitima.
Danijel je pogledao more. More nije imalo odgovor ni na što, ali barem nije pretendiralo da ga ima.
Priručnik za inicijaciju
Priručnik je bio čudan. To je Danijel morao priznati, ma kako mu to išlo protiv prirode. Tisuću puta je prevodio tekstove koji su bili čudni – tehničke upute za strojeve kojih više nema, marketinški materijali za proizvode koji su ubijali ljude u dvadesetom stoljeću – ali ovaj priručnik bio je čudan na drugi način. Čudan kao da ga je napisao netko tko je doista mislio da zna nešto što Danijel ne zna.
A Danijel je bio skeptik. Ne iz lijenosti – bio je skeptik iz iscrpljenosti. Trideset i sedam godina gledanja u ljude koji govore ozbiljne stvari s ozbiljnim licima naučilo ga je da ozbiljan izraz lica ne jamči ništa osim ozbiljnog izraza lica.
‘Postoji trenutak u svakom procesu razgradnje’, pisalo je u priručniku, ‘kad subjekt prestaje biti ono što je bio, a još nije ono što će biti. To nije prijelaz. To je pukotina.’
Danijel je zastao nad tom rečenicom dulje nego što je planirao.
Pukotina
Prošle su dvije godine otkako se razveo. Prošlo je godinu i pol otkako je izgubio posao u školi zbog reorganizacije koja je bila eufemizam za to da novi ravnatelj nije volio Danijela osobno. Prošlo je šest mjeseci otkako mu je jedna žena, s kojom je izlazio tri tjedna, rekla da ima zatvorenu energiju.
– Što to znači? – pitao je tada.
– Kao da te nema cijelog u sobi. – rekla je ona.
Bila je to, pomislio je Danijel, precizna opservacija izrečena jezikom koji je prezirao.
Prevođenje je napredovalo sporije nego što je uobičajeno. Ne zato što je tekst bio težak – bio je u nekim dijelovima banalan, ispunjen masonerijom kakva se prodaje u knjižarama zračnih luka – nego zato što je Danijel morao stalno zastajati.
‘Inicijat mora biti spreman umrijeti’, pisalo je u jednom poglavlju, ‘ne metaforički – jer sve metafore na kraju postanu doslovne – nego funkcionalno. Onaj tko ulazi u komoru mora ostaviti vani ime po kojemu ga poznaju.’
Danijel je pogledao prema ulici. Prolazila je žena s torbom iz koje je virila salata. Mačka je ležala na zidu. Stari čovjek je sjedio na klupi i čitao novine, i to je bila jedina aktivnost u prizoru za koju je Danijel bio siguran da ima smisla.
Ponekad čovjek ne mora promijeniti život. Dovoljno je da više ne može živjeti priču koju godinama priča o sebi.
– Kako napreduje? – pitao je Goran kad se pojavio bez najave, kako je uvijek činio.
– Napreduje. – rekao je Danijel.
– Ima li pitanja?
– Ima jedno. Što znači ‘ostaviti vani ime po kojemu ga poznaju’? Je li to doslovno ili…
– I jedno i drugo. – rekao je Goran i naručio kavu.
Danijel je tu noć spavao loše. To nije bila novost – spavao je loše godinama, na način koji liječnici nisu mogli klasificirati jer nije bio klinički, samo neprekidan. Ali te noći sanjao je nešto čega se ujutro nije mogao sjetiti u cijelosti, samo fragment: stajao je u prostoriji bez prozora i netko mu je govorio da se mora odreći nečega, i on je pitao čega, i glas je rekao: ‘Priče koju pričaš o sebi.’
Ujutro je sjedio nad prijevodom i shvatio da je to, u suštini, jedini problem koji ovaj priručnik opisuje.
Ne smrt. Ne misteriji. Ne bratovštine ni kompasi ni simboli koji mogu biti jedno ili drugo, ovisno o neispavanosti.
Samo to: priča koju čovjek priča o sebi postane toliko kruta da ga počne drobiti iznutra, kao oklop koji je prevelik i premalen istovremeno, i jedini izlaz je da oklop negdje ostavi – na pragu neke komore, uz neko more, u nekom kafiću koji se zove “Levant” – i uđe bez njega.
Što dolazi nakon toga, priručnik nije precizirao. Možda nitko nije ni znao.
Ono što ostaje na pragu
– Završio si? – pitao je Goran tjedan dana kasnije.
– Jesam.
– I?
Danijel je pogledao rukopis. Sto dvadeset stranica teksta koji je, u nekim dijelovima, bio banalnost prerušena u misterij, a u drugima – rjeđima, ali postojećima – nešto sasvim suprotno.
– Dobro je napisano. – rekao je.
– To nije ono što sam te pitao.
– Znam.
Šutjeli su. More je radilo ono što more uvijek radi: bilo je veće od situacije.
– Postoji li stvarno ta bratovština? – pitao je Danijel.
– Postoji.
– I oni to doista rade? Tu simboličku… stvar?
– Rade.
– I pomaže?
Goran je dugo gledao prema horizontu. Bio je to, Danijel je prepoznao, pogled čovjeka koji je naučio odgovarati na pitanja odgađanjem.
– Pomoglo je meni. – rekao je naposljetku. – U tome da prestanem biti tko sam bio, a da ne postanem nitko.
Danijel je uzeo novac. Novac je bio u kuverti, što je bila arhaična gesta koja ga je, iz nekog razloga, dirnula više nego što bi htio priznati.
Hodao je kući uz rivu. Sunce je zalazilo nad otokom koji se zvao kako su se otoci uvijek zvali – neko ime starije od svih koji su ga izgovarali.
U džepu mu je zvonio telefon. Nije ga izvadio.
U svojoj prethodnoj kolumni, Biologija kao sudbina, Yon Goldstein pisao je o čovjeku koji pokušava pobjeći vlastitoj prirodi i pitanjima identiteta koja ga sustižu bez obzira na racionalizacije.
Nova kolumna ‘Najteže je napustiti priču koju pričaš o sebi’ nastavlja istraživati slične teme – unutarnju transformaciju, muške krize identiteta, životne prijelaze i trenutke u kojima stara verzija čovjeka više ne može preživjeti.
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
