A onda dođe dan kada skupi hrabrosti i prijavi nasilnika i cijela se regija sjati na nju kao da je ona krvnik a ne žrtva. Pa hajdemo iskreno, je li onda čudno što tolike žene nikad ne prijave muževe nasilnike, batine i silovanje? Je li čudno?
Nije.
Ne znam ni sama koliko sam stotina, možda i tisuće redova već ispisala na ovu temu, ali cijeloj toj borbi s ljudskom zlobom i glupošću kao da nema kraja.
Svaki put kad neka žena smogne hrabrosti i izađe u javnost sa svojom pričom, prvo proživi pakao osuda, napada i prozivanja, a onda možda uspije barem ishodovati sudsku zabranu pristupa prema kojoj nasilnik nema pravo prići joj na manje od 50 metara. Svejedno to ništa ne znači. Žene prijave, pa tek onda izvuku deblji kraj.
Sudstvo zakaže, okolinu nije briga i često cijela noćna mora završi tako da na njenoj sahrani neko drži uvaženi posmrtni govor o tome “Kako se tako nešto nikada više ne smije ponoviti.”
Ali ponovi se.
Već u narednim danima, u crnoj kronici čitamo o nasilju u obitelji, o nekom krvožednom monstrumu koji je s balkona bacio svoju djecu, o nekom “tihom i povučenom” momku koji je na smrt prebio svoju djevojku, o nekoj glumici ili pjevačici koja se sramila prijaviti silovatelja, pa isti još dan danas slobodan šeta gradom i možda istovremeno napastuje neku drugu jadnu ženu…
Tom krugu nasilja i krvi, upiranja prstom i boli nema kraja, jer naše društvo boluje, od bojim se neizlječivog karcinoma zlobe i ideologija u kojima “to sve treba ostati u obitelji” jer eto “samo ju je malo ćušnuo za uho, šta odma’ drami?”
Želim nultu toleranciju na zlo
Ne znam kada je to i kako postalo normalno da se nasilnici, huligani, silovatelji i općenito razni monstrumi gledaju tako blagonaklono, a žrtve strogo i posprdno? Kad je to postalo normalno svoje dijete odgajati na način da mu se usadi strah od toga da ti dotrči u zagrljaj i kaže da ga je/ju netko povrijedio?
Kad je to postalo normalno poticati i zagovarati nasilnika a cipelariti žrtvu?
I što kvragu ne valja sa svima onima koji će pljunuti na žrtvu a suosjećati s nasilnikom?
Jer nešto ne valja. Nešto im ne štima u postavkama uma i duše.
Nije žrtva ta kojoj se sudi, ali joj se ipak sudi. Uporno se postavljaju kriva pitanja – Zašto je šutjela? Zašto nije prijavila? Zašto ga nije ostavila kad ju je prvi put udario?
Kao da nasilje počne prvim šamarom.
Ne počinje. Počne tako da ti dobaci nešto u stilu “Juha ti je preslana, šta ti je to? Kakvu si mi to splačinu skuhala?” Pa onda drugi put mrko odmjeri njenu suknju i kaže joj – “De se presvuci, šta ćeš takva na ulicu?”
Pa onda dok šeću gradom i pozdravljaju susjede i stare prijatelje, on nju povuče na stranu da bi joj skresao “Šta te ovaj pozdravlja… Imaš nešto s njim, je li?”
Dok mu ne “pregori” toliko pa joj odjednom uz dernjavu, prigovore, izljeve ljubomore i bijesa ne stisne jednu za uho, tek toliko da joj on “Pokaže ‘ko je tu gazda.”
Tako počinje.
Slomljen duh teško traži pravdu za sebe
I u tom trenutku, ona je već toliko slaba, poražena i u strahu da ni ne pomišlja pogledati ga a kamoli prijaviti policiji. Ne usudi se ništa reći ni svojima, ni prijateljicama jer svi bi joj rekli da pretjeruje i da je razmažena.
Ona šuti i trpi, trpi i šuti jer se boji za svoj život!
Jer je masu puta okusila vlastitu krv nakon što joj je šakom skoro izbio oko i polomio čeljust. Jer je mazala i skrivala masnice, a lomove objašnjavala “nespretnošću” i “slučajnim padovima”.
Kako netko tko nikad nije primio udarac može razumjeti onog tko je masu puta premlaćen?
Kako onaj tko nije iskusio silovanje, kad netko na silu prodre u tvoje tijelo, povređuje ga i igra se s njim kao da si lutka, kao da si stvar, može razumjeti što to znači biti oskvrnuta na taj način?
Kako onaj tko nikada nije izvrijeđan, maltretiran, ponižavan i iskorištavan može razumjeti kako je to bojati se svoje sjene i sramiti se što postojiš?
Kako?
Nikako.
O tome i svjedoče svi ti silni, glupi napisi i komentari koji idu na konto žrtve, a nikada na račun nasilnika.
Zlostavljača.
Monstruma.
Ali to što netko sebi uzima za pravo upirati prstom u žrtvu, omalovažavati i ismijavati ne mijenja težinu zla koje je žrtva iskusila. I ne umanjuje odgovornost nasilnika.
Prestanimo proganjati žrtvu i kaznimo zlostavljača!
Nasilnik treba biti kažnjen.
Treba odgovarati pred licem pravde i treba iskusiti kaznu za svoje rasprostrto i učinjeno zlo.
Ma koliko ga netko zagovarao, ma koliko ga branio, pravosuđe, zakoni i sustav moraju ga kazniti. Moraju biti neovisni od napisa razjarene rulje i čisti od ideologija pojedinaca.
Trebaju prestati davati olakotne okolnosti onima koji izbijaju zube, lome kosti, siluju i ubijaju.
Trebaju konačno raditi svoj posao i zaštititi žrtve. Jer jednom kad ih zaista počnu štititi, nasilnike će se manje braniti, zagovarati i tješiti.
Nasilnike se nitko neće bojati prijaviti!
Zašto je šutjela? Jer je znala ako progovori, nitko neće suditi njemu, sudit će njoj. Upirat će prstom u nju. I ponovno će proživjeti pakao.
Kako biti žena sa stavom, prepoznati toksične obrasce ponašanja, vlastite nesigurnosti i izgraditi zdrave temelje vlastite ličnosti, opisala sam u svojim knjigama – Duologiji Beskraj: Tama i Svjetlo. Ove knjige i milijuni savjeta u njima pisanih iz osobnog iskustva, dat će ti odgovore na pitanja kako više nikad ne završiti u nekoj ljubavnoj zavrzlami.
Prijave za individualni coaching na temu odnosa putem maila info@marijaklasicek.com a detalji o coachingu, temama i cijenama putem weba marijaklasicek.com
