Otvaramo i zatvaramo vrata ljudima. Neke pustimo u svoj svijet i gorko se pokajemo, neke izbacimo i bude nam žao, ali putem nekako naučimo da samo mijena stalna jest i da oni koji trebaju biti dio našeg svijeta, uvijek nekako i budu. Udaljimo se, ali se opet pronađemo. Ponekad ne budemo bliski kao što smo bili, a ponekad otkrijemo da su vrijeme i daljina učinili naša srca mudrijima i da smo spoznali vrijednost niti koje su nas vezale, pa se odnos produbi, postane čvršći, ljepši i laganiji.
Mijenjamo se. Danas nismo osoba koja smo jučer bili. Promijenili su nam se stavovi, proširili svjetonazori, otkrili smo da nas neke stvari više ne privlače, da nam se promijenio ukus, otkrili smo nove talente ili oživjeli neke davno zaboravljene. Shvatili smo da nam neki ljudi više ne odgovaraju, da su mračni, da nas koče i da ih šlepamo na svojim leđima i u svom životu jer su samo naša navika.
Možda smo odrasli skupa, možda smo dijelili interese, možda smo se voljeli. U nekom trenu života klapali smo. Podudarale su nam se energije, razina svijesti, ideje i stavovi. I ti ljudi su moguće ostali u tom okviru, a mi smo svoj promijenili i više ne klapamo. Koliko god da postoji poštovanja za zajedničke uspomene mi sebe ne možemo i ne želimo vratiti u taj okvir. I puštamo ih…
Otvaranje prema novim ljudima
Otvaramo se novim ljudima, novim iskustvima, novom svjetonazoru.
Ili otkrivamo da smo s nekim dušama spremni započeti neka nova poglavlja, neku novu priču. I čudno je kako znamo, jednostavno osjetimo kad nešto treba završiti a nešto se iznova roditi. Kao da se u nama preokrenu polovi, pokrenu neke struje, izmiješaju energije i mi budemo nošeni u novom pravcu.
Kažu da stare prijatelje ne treba zaboravljati, ali ako mi više nismo ta osoba koja smo s njima bili, ako smo se promijenili, izgradili i ako više nemamo u sebi taj poriv za bivanjem u odnosu, trebamo li ostajati samo iz poštovanja? Ne gubimo li tako sebe? A sebi bismo trebali biti najvjerniji.
Možda će nam to staro društvo zamjerati, možda reći da smo loša osoba jer smo se okrenuli novom, ali ja nisam od onih što smatraju da treba ostajati u starom samo zato što je jednom klapalo. Više ne klapa.
Stoga, ja sam osoba koja potiho zatvara vrata i ide dalje. Odlazim iz priča koje mi nisu po mjeri duše. Započinjem nove. I njegujem one čiji su okviri dovoljno veliki, da svi koji smo u njima možemo zajedno ali i individualno rasti. Toliko rasti da zapravo rušimo okvire.
To su za mene prijateljstva. Ona se kroz godine mijenjaju ali rastu. Isto je i s ljubavi.
Zbog toga se više ne usudim reći da ne vjerujem ni u nove pokušaje jer ni ja ni taj netko kog sam jednom voljela više nismo osobe koje smo bile tad.
Promjena je jedina stalna
Promijenimo se u jednom danu, ma u jednoj tisućinki sekunde, a gdje ne bismo u godinu ili deset?
Jedino što znam je da uvijek instinktivno znam koja vrata zatvoriti zauvijek, koja ostaviti odškrinuta a na koja pokucati. Znam i nikad se ne prevarim.
Uvijek mi nešto iznutra kaže da zastanem i ne naglim ili da zalupim vrata toliko jako da ih ni bogovi s nebesa više ne bi mogli odškrinuti.
Imam stoga malo prijatelja a mnogo poznanika i neki ma koliko bili dobrodušni i dobronamjerni nikada ne prijeđu tu nevidljivu barijeru između poznanstva i prijateljstva. Trude se ali ja ih ne pustim. Barijera se ne pomiče. Stoji.
Drugi pak mogu zeznuti deset puta ali ja opet znam zašto ih čuvam tu gdje ih čuvam. To su oni ljudi čija je dobrota velika kao nebo a oni je uopće nisu svjesni. Poput zrake sunca pojave se u sivo jutro i obasjaju svijet. Oni griješe jer su samo ljudi, kao što sam i ja samo čovjek i stoga ih uvijek neupitno volim. Možemo se ne vidjeti godinama, ne čuti tjednima ali oni su stanovnici srca i u njem ostaju, sve dok je mene.
Mrak ili svjetionik?
Neki dobiju priliku, naprave bezazlen kiks ali u tom kiksu uvidim njihov mrak i bacim ih daleko van dosega mog svijeta. Možda nisu loši ljudi, ali su loši po mene. I ja ih udaljim. Rigorozna sam, neki kažu proračunata, možda im se čak doimam i zla, ali ja sam samo jedan svjetionik u noći koji želi vidjeti druge svjetionike, jer svi mi imamo dovoljno svog mraka. Tuđi bi nam bio previše. I nismo ga obavezni nositi.
Neki su odnosi po nas loši, ma koliko da su dugo ti ljudi uz nas. Neki su odnosi samo utezi oko vrata, tereti prošlih vremena i podsjetnik na ono što smo davno prestali biti.
Neki su odnosi samo poglavlja, iako je to grubo za ljude reći, ako odlučimo sve promatrati na taj dramatični način. Drugi su pak knjiga koju nikada ne želimo prestati čitati. Ponekad nas izlude, ponekad nas povrijede, ponekad i mi bolimo njih, ali jedni od drugih ne odustajemo jer i kroz dobro a osobito kroz loše, zajedno rastemo.
S nekim ljudima želim i kroz trnje, s drugima ni na sladoled. Takva sam. Neki su mi ljudi čitave knjige, neki tek poglavlja a neki tek list ili redak.
Zlobno to možda zvuči, ali ja sam takva duša, sebi odana. Na kraju priče opravdano ili ne, nekima anđeo, nekima vrag, ali svakome neupitno po zaslugama.
U prodaji je moja nova knjiga “Tama” prva iz duologije Beskraj.
O knjizi:
Tama je druga knjiga kojom autorica Marija Klasiček predstavlja široj javnosti svoj osebujni, pomalo mistični stil pisanja.
Knjiga je pisana kao proza u obliku kratkih zapisa i priča, spojenih u cjelinu kojom autorica progovara o osobnim iskustvima, brodolomima, razočaranjima i izazovima. Dio je duologije Beskraj, te predstavlja ljudsko lice i naličje, svojevrsni jin i jang.
Iako knjiga nipošto nije self help literatura jer u svom izričaju autorica ne iznosi sugestije već osobne dojmove, već sada je prepoznata kao knjiga za dušu, koja liječi, daje utočište i odgovore na mnoga pitanja koje si svaka žena postavi u nekom periodu života.
Priča je to o životu, ljubavi, poslovnom uspjehu i načinu na koji jedna mlada žena uči balansirati između ponekad nepomirljivih dijelova života, između vlastitih želja i očekivanja okoline, htijenja duše i stereotipa društva.
Knjiga je prepuna prelijepih ilustracija koje su rad poznate dizajnerice Maje Škiljaice, kao i divna naslovnica koja simbolizira duh koji izranja iz Tame u potrazi za svjetlom.
O duologiji:
Kao dijete, vjerovala sam u druge prilike, no sada mislim da ih svatko ne zaslužuje. Zapravo, oni koji zasluže drugu priliku su zapravo oni koji nisu namjerno pogriješili. Ovi drugi, imali su izbor i odabrali su.
U sebi imam dvije krajnosti. Jedna je Svjetlo, druga je Tama. Svjetlo će ti pružiti mnogo ljubavi, bezuvjetne podrške i svoje rame, uvijek i bespogovorno. Svjetlo neće pitati zašto me trebaš, ono će poletjeti. Svjetlo će ti željeti oprostiti jer svjetlo bespogovorno vjeruje u ljudsku dobrotu. U ljude. Ali Svjetlo je samo dio mene.
Priča započinje s drugom stranom.
Tama je moje naličje. Ona nije ni otrovna, ni zla, ona te samo jako dobro čita. Sve vidi. Ona čvrsto stoji na zemlji i ima duboko korijenje, stoga ju nije lako uzdrmati. Ona je neustrašiva, odlučna i indiferentna na svaku moguću glupost. Ona se ne inati. Ona djeluje. Mirno, sabrano i promišljeno. Fantastična je šahistica i nikad ne srlja povući potez. Ona ne vjeruje u druge prilike.
Ona daje samo jednu, a ti odluči što ćeš s njom.
Tama ti se zbog te odluke neće svetiti, ali ćeš joj možda na kraju priče gledati u leđa.
I ne, Tama ne polazi od ideje da su svi ljudi loši i da ih tako treba tretirati, ona samo vjeruje da ljudi u našim životima trebaju zaslužiti svoje mjesto.
Tek tad, mogu ugledati naše Svjetlo.
Urednica: Marija Klasiček
Grafička urednica: Maja Škiljaica
Lektura: Marijeta Matijaš
Izdavač: Lion Media j.d.o.o.
Cijena: 129,00 kn
Do kraja godine na sve artike u Lion Media webshopu vrijedi hohoho25 popust kod.
