Kućni telefon

Jana je nedavno preselila u stari, ali šarmantan stan u središtu grada. Stan je bio savršeno mjesto za novi početak. Imala je sve što je trebala, čak i jedan dodatak – stari telefon koji je ostao od prethodnih stanara. Bio je to veliki, starinski telefon s okruglim brojčanikom i zamršenim uzorkom na slušalici, instaliran u hodniku. Jana ga nije koristila jer je već imala mobitel, ali nije ga ni maknula – činilo joj se da se uklapa u starinski šarm stana.

Prvi tjedan sve je bilo u redu. No jedne večeri, dok je čitala knjigu, telefon je zazvonio. Trznula se, jer nije očekivala poziv na taj stari uređaj. Pomislila je da je netko možda zabunom nazvao taj broj. Ipak, odlučila je podići slušalicu.

“Samo… nemoj ih pustiti unutra”, šaptao je glas s druge strane linije, hrapav i slab, kao da dolazi iz velike daljine.

Neki baner

Jana je ostala bez daha. “Oprostite, tko je to?”, upitala je, ali linija je bila prekinuta. Pomislila je da je to neka čudna šala i odmahnula rukom. No, ta rečenica “nemoj ih pustiti unutra” ostala joj je u mislima.

Opet je zazvonio…

Sljedeće večeri telefon je opet zazvonio. Ovaj put zvonjenje je bilo produljeno, kao da je netko s druge strane očajnički čekao da se javi. Oklijevala je, ali naposljetku podigla slušalicu.

“Uskoro će doći”, rekao je isti hrapavi glas. “Nemoj ih pustiti unutra.”

Jana je tresnula slušalicu. Osjećaj tjeskobe prožeo ju je, ali uvjerila se da je to samo neka zla šala. No, počela je izbjegavati hodnik, osjećajući nelagodu svaki put kad bi prolazila pored telefona.

Treće noći, dok je gledala TV, začula je tiho kucanje na vrata. Srce joj je poskočilo, jer nije očekivala nikoga. Pogledala je kroz špijunku, ali vani nije bilo nikoga. Nije se usudila otvoriti.

Telefon je opet zazvonio, prekinuvši napetost. Ovaj put zvuk je bio prodorniji, glasniji, kao da dolazi izravno u njen um. Nervozno je podigla slušalicu. Glas je bio isti, ali sada paničan. “Oni su tu! Nemoj ih pustiti unutra!”

Telefon je pao iz njenih ruku. Vrata su opet zakucala, ovaj put jače, snažnije. Jana je zgrabila mobitel i pokušala nazvati policiju, ali signal je nestao. Vrata su se zatresla kao da će netko probiti kroz njih. Kucanje je postajalo sve glasnije, dok je ona stajala paralizirana strahom.

Kućni telefon

Foto: Canva

I tada je shvatila… zvuk kucanja nije dolazio samo s ulaznih vrata. Polako se okrenula prema hodniku – i vidjela ga. Stari telefon, sada s podignutom slušalicom, iz njega je dopirao ritmični zvuk kucanja, kao da je netko s druge strane linije bio ondje, samo čekajući da odgovori.

Stari telefon i dalje zvoni…

Onda je iz slušalice progovorio novi glas, jeziv i hladan, različit od onoga ranije. “Došli su. Pusti ih unutra.”

I prije nego što je mogla reagirati, vrata su se otvorila s treskom. U hodniku, na pragu, stajale su tamne figure, bez lica, bez oblika, samo sjene. Zakoračile su prema njoj, dok su se svjetla gasila jedno po jedno.

Nitko više nije čuo Janu niti vidio da je izašla iz stana. No susjedi ponekad pričaju da, kasno noću, kad hodaju hodnikom, čuju zvuk starog telefona kako zvoni, ali nikad se nitko ne usudi javiti.

Neki baner
No Comments Yet

Comments are closed