Kada će se to on/a promijeniti? Gle, možda nikad neće

Nikoga ne možemo promijeniti. To je ona rečenica koju ljudi baš i ne vole čuti, jer previše vole ideju da će ako se više potrude, ako kažu nešto lijepo, ako budu nježniji i brižniji, netko za kog žele da bude bolji, to i postati. Možda iz nekog grizodušja, možda zato što će konačno početi uvažavati trud, energiju, vrijeme i emocije, ili će jednostavno progledati… Zvuči poznato?

Iskreno ću vam reći – neće. I slomit ću vam iluzije. Ljudi se ne mijenjaju. Ne tako.

Na Youbito mi se trenutno vrti stari hit od Destiny’s Child – 8 Days of Christmas. Znate već koliko volim slušati muziku i pisati, osobito kad obrađujem neke hard teme. A ovo je jedna takva.

Neki baner

Jedna koja postaje životna lekcija, ona koju sam i sama teško svladala. I ne mogu reći da me baš nikad ne štrecne kad netko prosto ne vidi, ne cijeni, ili se glupira. Štrecne. Zastane knedla u grlu, jer sam samo čovjek. Ali zato što znam sve ovo što vam sada pišem, pustim ljude da budu što jesu.

Ne pokušavam nemoguće. Ne pokušavam ih promijeniti niti urazumiti, znam da to ne mogu. Prihvatim ih točno takve kakve jesu i pustim ih da to budu. Volim ih na daleko. Kad provale neku glupost, nešto poput kako su strašno jako zauzeti, imaju posla preko glave i kako nemaju vremena za kavu i tako mjesecima, ja im samo čestitam na poslovnom uspjehu i kažem “Čujemo se već”. I maknem se. Ne pokušavam se ugurati u njihov raspored. Ne pokušavam se izboriti za prostor i vrijeme u njihovom životu.

Jer zašto? Zašto bih to sebi radila? Zašto bi to itko sebi radio?

Zar ste se na cesti pronašli?

Možda će biti i onih koji će se prepoznati među ovim recima, ali nije ovo s ciljem da držim lekcije ili da nekoga povrijedim, ovo je pisano sa željom da svoje spoznaje prenesem dalje i da možda nekome olakšam.

I mnogo sam već puta obrađivala slične teme i ove se također dotakla, pa o nekim osnovnim točkama poput važnosti samopoštovanja ovog puta neću. Ovog puta ću o tome zašto vam je teško nekog otpustiti? Zašto imate potrebu nekog zamrziti ili povrijediti da bi se osjećali bolje ili da bi mogli neki odnos odrezati?

Imate stalno istu priču na repeat

Jer sebi konstantno ponavljate priču kako je teško otpustiti, preboljeti, maknuti se od nekoga. Jer sebi ponavljate bajku u kojoj je ta osoba vaša prava osoba, “vaše jedino”, “vaše suđeno”, vaša “srodna duša” i kako s nikim drugim više nećete biti sretni, kako nećete više imati takvog frenda ili neku takvu, bit ću iskrena pa reći – glupost.

Prije svega ljudi koji nisu spremni na reciprocitet u odnosu, nisu idealno ništa. Ni idealan partner, ni idealan frend.

S druge strane, čemu isključivost? Čemu uvijanje da treba ubiti emocije, svetiti se ili inatiti?

Preboljeti i otpustiti, na kraju i oprostiti, znači pustiti da se emocija transformira. A kako se to radi?

Prije svega prihvatiš da te nešto boli, da te povrijedilo, da ti nije okej. Ne možeš naprijed dok negiraš sebi kako se osjećaš. I dok si ponavljaš da si okej, a s druge strane žarko priželjkuješ da ta druga strana pati ili da počne puzati za tobom i tražiti oprost.

Najlakše je pobjeći od sebe

Ljudi znaju da su sj..ali. Znaju. Uvijek. Ali često nemaju petlje ispričati se. Često ni ne znaju kako? Često će iz lošeg u gore jer ne znaju kako bi sami sa sobom, a još manje kako bi s tobom?

To je još jedan razlog zašto ljudi biraju površne odnose, jer svaki dublji odnos zahtjeva suočavanje sa sobom. Lakše je pobjeći od odnosa, jer se onda ne moraju suočiti sami sa sobom.

Easy way out.

Kad si priznaš emocije, one gube moć kojom te drže u šaci. Nakon toga počneš si pričati drugu priču. Onu u kojoj si kažeš da je to okej, događa se, ljudi dođu i prođu, to te nije slomilo, samo te mnogo toga naučilo, to je samo iskustvo. I to te iskustvo ne definira. Taj odnos te ne definira.

Nakon toga počneš si govoriti suprotno od “Teško je.” Počneš govoriti “Lagano je, mogu dalje, dobro sam. Ne treba mi ta osoba da bih se osjećao/la ispunjeno. jer već sam cijela, kompletna osoba. Bio/la sam to prije te osobe i bit ću i nakon nje.”

Taj odnos vas ne definira. Ni način na koji se razvijao, ni onaj na koji se razvodnio.

Moć ljudima dajete sami

Ljudi nemaju moć nad vama, ne zaista. Imaju samo onu moć koju im vi sami date.

Razumijete?

Nitko vas ne drži u šaci. Na nekom mjestu i u nekoj emociji u kojoj ne želite biti držite se vi sami.

Vi si govorite da nemate izlaza, da ne možete dalje, da nema bolje od toga, da ne možete napustiti to toksično u čemu životarite i patite. I onda pokušavate ono što ne pali – prilagođavate se i popuštate u nadi da će se druga strana dozvati i promijeniti. Neće. Ljudi se mijenjaju samo kad im gori pod petama, kad shvate da moraju i trebaju. Kad to SAMI POŽELE.

A kad se to događa? Kad shvate da im stare fore ne prolaze i to samo ako im je dovoljno stalo do toga da se promijene, ako im je dovoljno stalo do osobe prema kojoj nisu bili okej. U suprotnom će vas prekrižiti i nastaviti utabanim ritmom, samo s nekim novim.

Vi možete ludjeti, plakati, svaditi se i inatiti, ali nema koristi. Samo ćete se poniziti i na kraju se osjećati još lošije.

Ne ide na silu.

Baš ništa.

Osobito ne ljubav i prijateljstva.

Udahnite, sagledajte priču iz neutralnog kuta, zamislite da se to događa nekom vama bliskom i kako biste se u tom slučaju postavili? Pustili bi zar ne? I to je ono što možete.

Pustite osobu na miru. Pustite je da živi kako želi.

Ali pustite i sebe na miru jer vi ništa ne morate. Nije vaš zadatak nikoga mijenjati ni popravljati, nikome se dodvoravati i nikoga činiti sretnim. Za svoju su sreću ljudi odgovorni sami. Što znači da ste i vi odgovorni za vlastitu.

I sama sam tako napravila nekoliko puta, odabrala sam svoju sreću. Nisam se ni svađala ni inatila, samo sam poželjela sve najbolje tom nekom i odlučila da ću mirno svojim putem.

Reciprocitet

Ponekad bi se s vremenom odnosi transformirali i postali mnogo bolji, ponekad bi jednostavno završili. I kasnije bih shvatila zašto je to dobra stvar i zašto je to bio najbolji mogući ishod za obje strane.

Prerasla sam obrasce ponašanja; razne igrice, manipulacije, izgovore i gluposti. Prerasla sam i postala žena koja cijeni reciprocitet na apsolutno svakom životnom polju, osobito u odnosima.

Kada ga nema, to nije priča za mene.

Toliko je jednostavno. Ma što ja osjećala i ma koliko mi je ta osoba možda značila. Ako nema reciprociteta, to nije moja priča, nije moje mjesto i iz te situacije izlazim sama. Ne čekam da mi netko pokaže vrata pa me otpravi. Ne. Sama se zaputim.

“Okej, čujemo se.” – Ta rečenica je pola zdravlja. Niste nikog uvrijedili s njom, a mnogo ste rekli. Sve.

Kome značite, taj reagira odmah, ne sutra, ne za 12 mjeseci, odmah.

Kome ne značite, za njega je i bolje da ostane sam u toj priči dok vi izlazite i polako zatvarate vrata.

Hoćete li ih zatvoriti skroz ili ih ostaviti odškrinutima, do vas je. Ali upamtite, ljudi se mijenjaju sami, po svom izboru i često dobro glume da su se promijenili. Ako vas je netko jednom jako povrijedio, posve je izvjesno da će to napraviti opet. Stoga, mudro birajte. U pitanju je ionako vaše srce, vaša sreća i vaš mir.


Kako biti žena sa stavom, prepoznati toksične obrasce ponašanja, vlastite nesigurnosti i izgraditi zdrave temelje vlastite ličnosti, opisala sam u svojim knjigama – Duologiji Beskraj: Tama i Svjetlo. Ove knjige i milijuni savjeta u njima pisanih iz osobnog iskustva, dat će ti odgovore na pitanja kako više nikad ne završiti u nekoj ljubavnoj zavrzlami.

Prijave za individualni coaching na temu odnosa putem maila info@marijaklasicek.com a detalji o coachingu, temama i cijenama putem weba marijaklasicek.com

Neki baner
No Comments Yet

Comments are closed