Daj povuci ručnu, stani malo prije nego do kraja sj…š nas

Nije uvijek lako biti bolja osoba. Bolja u smislu da se trudiš svaku situaciju sagledati iz više kutova i razumjeti ljude, njihove riječi i postupke. Ne možeš to uvijek, jer si samo čovjek. Ponekad te jednostavno neke stvari povrijede. I ma koliko želiš da to nije tako i da se možeš iz toga izdići, ne možeš.

I znaš što? Ni ne trebaš.

Tuga, povreda i bol, mogu biti samo emocije. One koje proživiš, dopustiš si osjećati ih i onda ih otpustiš.

Neki baner

Ne moraš na silu okretati drugi obraz, jer se to od tebe očekuje i jer je navodno ispravno i zrelo. Ne moraš raspravljati o tome što te boli i što te piklo. Ne moraš nikome opravdavati zašto se osjećaš tako kako se osjećaš. Možeš, i imaš apsolutno pravo povući se u svoj mali svijet, podići zidić oko sebe i promišljati o tome što te smeta i zašto. I možeš te zidove spustiti kad osjetiš spremnost za to. Ne prije. I ne zato što to netko od tebe očekuje.

Mudri ljudi prvo kažu hop pa tek onda skoče

Ljudi svoja očekivanja mogu slobodno okačiti mačku o rep. Osobito oni koji nisu marili što rade i kako to na tebe utječe.

I ne, to ne znači da si emotivno osjetljiva osoba, osobito ako rijetko reagiraš na tuđe provokacije i ako te rijetko diraju tuđe gluposti.

Ti na svoje osjećaje imaš pravo. Imaš pravo zaštiti svoje biće.

Iako sam zagovornik direktne komunikacije i raspravljanja o situaciji ili problemu, i ja često povučem crtu i maknem se dok sama sa sobom ne riješim neke stvari, neke misli, emocije i iskustva. To ne znači da mi neki ljudi ne znače ili da im nisam spremna oprostiti njihove nestašluke ili nekad i mnogo veće i teže greške. To samo znači da za svoj unutarnji svijet i mir marim mnogo više no za njihova očekivanja. I njihove ideje o tome “što bih trebala”, jer iskreno ja ne trebam ništa.

Jedino, misliti na sebe.

Snaga introspekcije

Stoga kad mi je zaista puna kapa tuđih gluposti, izgovora, šupljih priča, nedosljednosti ili cijele šume svega navedenog, ja samo podignem svoj zidić i tako se ogradim od njih. Ne zanima me što oni tad rade sa svoje strane, niti trzam na njihove pokušaje da se umile i približe. Bavim se samo svojom stranom, svojim emocijama i svojim postupcima.

Promišljam jesam li i sama negdje pogriješila?

I volim tu introspekciju i tu snagu da se pozabavim sobom. Volim što nemam potrebu napadati i gristi ljude, svađati se i tjerati mak na konac. Iako sam dok sam bila mlađa imala tendenciju naglih reakcija. Sad, radije uzmem olovku i papir pa negdje u privatnosti svog svijeta sumiram sve dobro i loše što sam eventualno napravila. Sagledam jesam li sukrivac u priči ili sam netko tko je obrao bostan a da zapravo nije ništa kriv? Osim što se možda našao na krivom mjestu u krivo vrijeme pa od nekog tko mu je inače drag, zbog njegove nadrndanosti pokupio kraći kraj?

Zna se to desiti. Da ni krivi ni dužni ponekad pokupimo packu. Ili pak budemo kolateralne žrtve nečije neosjetljivosti? I nesvjesnosti postupaka te same činjenice da nisu sami na svijetu i da njihovi postupci, riječi ali i propusti utječu na druge ljude.

Biti svjestan sebe

Svjesnost. Tako lijepa riječ a toliko su je ljudi nesvjesni, jer su nesvjesni sebe. Nesvjesni su sebe do te mjere da idu kroz život reagirajući na sve što se događa i ne shvaćajući da ne treba sve reakciju. Da biti zaista posložen znači stvarati svoj život, a ne biti promatrač vlastitog života i svijeta koji reagira na sve onako kako dođe.

I ovaj tekst, meni je svojevrsna introspekcija jer sam odlučila distancirati se i promisliti o nekim stvarima i jednom odnosu. Važnom odnosu. Odlučila sam se distancirati kako bih prihvatila da to što je meni ta osoba draga i bitna, ne mora značiti da sam i ja jednako bitna njoj. I kako je to u redu.

U redu je. Jer ne moramo svima biti ni bitni ni dragi. Možemo im jednostavno biti simpatični. I to je sve. Ali čak nužno niti to.

U redu je imati snage sagledati to tako i prihvatiti to, pa odlučiti da će nam osoba i dalje biti draga, jer se na kraju konca nije ničim zapravo o nas ogriješila, ali isto tako da više neće stanovati na našoj listi prioriteta, već će biti netko tko nam je simpatičan ali više mu ne posvećujemo toliko vremena i pažnje.

Ručna

Ti naši mali zidići nisu loši. Niti je loše prepoznati da nas je nešto piklo pa smo odlučili povući ručnu, krenuti u rikverc možda ili jednostavno parkirati sa strane i malo se odmoriti. Umjesto da bezglavo jurimo naprijed, dodajući gas, pa se onda čudimo kad se zabijemo u banderu i razletimo na milijun komadića.

Ja sam zagovornik ručne u takvim situacijama.

Povučem je i stanem. A onda procijenim hoću li parkati sa strane i pričekati ili ću se okrenuti i nastaviti u suprotnom smjeru.

Ponekad čak shvatim da sam dovoljno puta zastajala i parkirala radi te osobe i da je sad vrijeme da odem u drugom pravcu.

Daj povuci ručnu

woman riding inside car
Photo by Marcelo Moreira on Pexels.com

Zidovi, ručne i zrelost idu ruku pod ruku s otvorenošću, komunikacijom i emocijom, kada znamo za što je pravi trenutak. Kad ne srljamo i kad ne prebacujemo lopticu na drugu stranu. Lopticu odgovornosti.

A odgovorni smo, najviše za to kako se osjećamo i kako postupamo. Odgovorni smo za svoje reakcije i svoje propuste.

Stani na loptu

Stoga, znati prepoznati trenutak za pauzu je dio te odgovornosti. Kao i spoznaja da od pauze i bavljenja sobom nijedan odnos nije nikad stradao, a od mnogih nepromišljenih riječi i svađa, itekako jest.

Pauza znači prostor da prespavamo i prepoznamo jesmo li unutar sebe pretjerano reagirali ili smo zapravo dugo davali kredit nekome tko ni pola tog kredita nije zaslužio?

Pauza znači prostor za procesuiranje i donošenje mudrijih odluka.

Pauza znači i priliku za drugu stranu kako bi prepoznala da možda nije bila fer i da je napravila nešto zbilja ružno. Daje joj priliku da se podjednako preispita i da zaista popravi stvar.

Voljela bih da ljudi češće tako stanu na loptu, promisle prije no što kažu, promisle prije nego li naprave nešto što ne mogu povući. Jer tišinu uvijek možeš ponovno ispuniti riječima, ali dok bučiš ne možeš čuti drugu stranu, jedino ćeš je zaista doživjeti kad osjetiš njenu distancu i začuješ njenu tišinu.

Ponekad je to dobra stvar, ponekad je to pola rješenja, a ponekad njena tišina za vas znači kraj.

Svakom po zaslugama, pretpostavljam.

Neki baner
No Comments Yet

Comments are closed