Poruka je stigla dok sam prao zube. Ekran telefona osvijetlio je kupaonicu plavičastim sjajem. ‘Hvala ti što si me saslušao. Ti si jedini kome mogu sve reći.’ Iza toga, emoji srca – onaj žuti, prijateljski, bez romantičnog konteksta. Sustav za slanje poruka registrira taj emoji kao identičan onome koji se šalje partneru. Aplikacija ne razlikuje kategorije.
Sjedim na rubu kade i čitam poruku treći put.
Digitalne kategorije i ambivalentna privlačnost
Ranije te večeri pila je vino u mom stanu i pričala o Filipu. Filip je, prema dostupnim podacima, čovjek koji dva tjedna ne odgovara na poruke, a onda se pojavi u jedan ujutro s objašnjenjem da je “bilo komplicirano”. Ona je to opisala kao “nešto što jednostavno ne mogu kontrolirati”. Rekla je to gledajući u čašu, ne u mene, s izrazom lica koji se u medicinskoj literaturi vjerojatno klasificira kao “ambivalentna privlačnost s elementima samosabotaže”.
Slušao sam je sat i pol. Napravio sam joj čaj kad je vino bilo pri kraju. Čaj je bio od kamilice, u šalici koju je jednom pohvalila.
Mehanizam u mojoj glavi vodi evidenciju. Postoje dvije kolone. U lijevoj koloni nalaze se muškarci koje opisuje kao “opasne, nepredvidive, loše za nju” – i ta kolona, prema dostupnim podacima, korelira s kolonom završetka u krevetu. U desnoj koloni nalazim se ja – “stabilan, pouzdan, netko na koga se može osloniti” – i ta kolona korelira s pojmom kamilica.
Nema potrebe za daljnjom analizom. Statistika je jasna i ponavlja se s preciznošću koja bi u bilo kojem drugom kontekstu bila impresivna.
– Hoćeš li biti dobro? – pitala je na vratima, navlačeći jaknu.
– Hoću. Idi spavaj – odgovaram, s točno onom razinom brige koja se ne smije pretvoriti u nešto što bi zahtijevalo objašnjenje.
Dvije kolone i kalkulacija sigurnosti
Vrata su se zatvorila. Korak po korak, čuo sam je kako silazi niz stube, a zatim zvuk auta koji se pali na ulici. Da, Filip vozi crveni Audi. To sam zapamtio iako mi nitko nije rekao da to zapamtim.
U onom tihom prostoru iza čeonog režnja, postoji jednostavna kalkulacija koju nikad nisam pretočio u govor: da je riziko-profil koji ona percipira kao opasnost zapravo signal funkcionalnosti, dok riziko-profil koji predstavljam ja funkcionira kao signal – odsutnosti. Sigurnost se ne percipira kao kvaliteta. Percipira se kao odsutnost varijable.
To nije gorčina. Gorčina bi zahtijevala da sam očekivao nešto drugo.
Oprao sam šalicu od kamilice i stavio je da se suši, pored druge dvije identične šalice koje koristi samo ona, kad dolazi.
Telefon je još jednom zatreptao. ‘Laku noć ❤️.’
Taj znak, prema svim dostupnim protokolima, ne nosi nikakvu funkcionalnu razliku u odnosu na prethodni. Stavio sam telefon na punjač i ugasio svjetlo u kuhinji.
Prethodne kolumne:
Protokol za uzorne građane: Koliko života živimo na autopilotu?
Zašto najviše ismijavamo stvari koje nas potajno zanimaju?
Najteže je napustiti priču koju pričaš o sebi
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
