Najteže se suočiti s vlastitim istinama, s onim knedlama u grlu koje nastanu kad pomislimo na svoju tamu, na sve one stvari od kojih uporno bježimo.
Od emocija.
Od straha.
Od osobe koja bi mogla biti naš cijeli svijet, ali nije zapravo ništa, jer ima svoje ‘razloge’ a zapravo površne izgovore. I tako se to vrti, ta neizvjesnost, to previranje, to pokušavanje nalaženja zlatne sredine i održavanje statusa quo, dok u sebi ne kažeš – više ne.
I tako vidim ispred sebe stotine staza i mogućnosti, sve ono što sam mislila da mi je nedostižno s glupom pretpostavkom da će me baš to usrećiti, a sad znam da neće. Ne može. Pa se okrećem i hodam unazad.
Korak naprijed, nazad dva
Radim totalno kontra od onoga što svi psiholozi i gurui i savjetnici svijeta sugeriraju, jer svi uvijek govore o okretanju novih stranica.
Ali po prvi put znam da nije tako. Jer da bi mogli dalje, moramo se vratiti na početak, moramo se suočiti sa svojim strahom, svojom tamom. Moramo smoći snage posegnuti u vlastiti bezdan i probati shvatiti gdje smo to i kad povjerovali da bolje ne zaslužujemo? Da boljeg nema?
I tako ja idem unazad. Prvo plahim, bojažljivim koracima, prestravljena samom mogućnošću otkrića tajni koje sam pohranila duboko u podsvijest, ali sa svakim korakom nekako hrabrija, sigurnija, upornija, odlučnija… pa hod postaje trk.
Trčim unazad.
Ostavljam sve potencijale, sve mogućnosti, sve opcije, kombinacije, ljubavi u pokušajima, iluzije u nastajanju, previranja i nedorečenosti. Ostavljam ih sve, jer trčim prema sebi. I osjećam kako im ne odgovara, kako me pokušavaju dohvatiti, jer su navikli na pažnju i energetsku hranu i mene, divnu, nježnu, požrtvovnu i toplu. Dobrodušnu poput sestre, pouzdanu poput najbolje prijateljice a dovoljno zanimljivu i vrckavu da im bude zabavno i napeto, a bez potrebe da se odluče za više, da odrastu, jer presinga nema i nema straha od gubitka. Mene.
Zajeb.
Koliko god su bili sigurni da me imaju u nekom obliku, svi ti duhovi, opcije i potencijalne ljubavi, nisu mogli biti dalje od istine. Već su me izgubili.
S prvom čudnom, dvosmislenom porukom. S prvim premišljanjem. S prvim guranjem u frend zonu pa upornim izlascima iz nje kad bi shvatili da mi je posve svejedno.
Duhovi svih tih ljubavi što nikad nisu postale ljubavi.
Fantazme gladnih duša, čiji je ego veći od ljudskosti i one neupitno ljudske potrebe da se voli.
A ja imam potrebu za ljubavlju, pravom, iskrenom, dubokom. I dok je ne susretnem, voljet ću sebe. Da bih to mogla, jurim unazad. Pronalazim napukline u svojoj podsvijesti, momente kad sam pristala biti slaba i ranjiva, kad sam prihvatila idiotariju da se ljubav treba zaslužiti, kad su me uvjerili da je ljubav nešto veliko, strano, daleko što dolazi rijetko, nekim tamo drugim, odabranim ljudima.
Ništa manje od čiste ljubavi
Ljubav je već tu, doziva, ali ne iz nekog novog neznanog smjera ili nekog zakutka s usana koje su me probale ljubiti ali nisu znale kako, jer uvijek im je falilo nešto ili nečega bilo previše. Već s početne točke, tamo gdje sam prvi put otvorila oči, položena u majčine ruke i dočekana s oduševljenjem i apsolutnim obožavanjem i kad su mi s veseljem prebrojani svi prstići i kad je uplakana prvi put izgovorila – Savršena si.
U taj trenutak, a i onaj prije njega, kad smo od strane Onog gore, poslani tu, da živimo, volimo, rastemo, stvaramo, osjećamo, uživamo i budemo voljeni.
Ne da se nadamo ljubavi.
Ne da se za nju žrtvujemo.
Ne da se prilagođavamo i pristajemo na kompromise kako bi je možda osjetili.
Već da je živimo. Potpuno i neupitno.
Dolazim na početak, samo da bih shvatila kako sam daleko odmakla. Van dosega svih onih čudnovatih kombinacija i duhova svih tih kvazi ljubavi i čudnovatih odnosa. I kako mi je smiješno što i dalje misle da o nečem odlučuju i da ih se nešto pita i da uopće imaju pravo glasa i da su tako posebni, nezamjenjivi.
A već su zapravo otpisani. Od strane moje duše davno diskvalificirani.
Jer nitko od nas se za ljubav ne treba dokazivati, niti pokušati svoju osobu ugurati u tuđi kalup samo kako bi ta neka osoba razmislila o tome jesmo li mi dostojni njene pažnje, truda i emocije.
Čim ona o tome mora promisliti, to je već znak da ona nije za nas, da nam nema što pružiti, da se njoj odnos svodi ne na emociju već na kalkulaciju.
I zasluženo nas gubi na kraju balade, iako to možda još ni ne shvaća.
Iako će taj gubitak tek osjetiti u vremenu koje dolazi. I, iako joj mi ništa loše ne želimo. Barem ja znam da ne želim.
Samo želim ljubav. I ništa manje od ljubavi.
Možda sam zahtjevna, ali barem sam iskrena. Barem sam otkrila tko sam zaista.
A to nije biti nečija sestrica, prijateljica, kombinacija i rezerva.
