Ljudi misle da me znaju jer su sa mnom razmijenili par riječi i popili dvije, tri kave. Misle da nakon toga mogu biti toliko slobodni pa mi reći što god im padne napamet i isto tako donositi zaključke, i ponašati se kao da smo na placu, ali onda se desi zajeb – Mare povuče crtu. Ona nije ni gruba, ni nasilna, ali je jasna. I mnogi ostanu zatečeni, pa mi dođu pitanja – ‘Što je ovo, zašto si se distancirala?’
Zato što sam smatrala da trebam.
Moje povjerenje nije lako zaslužiti. Osoba sam koja će pružiti apsolutno sve onima koji to povjerenje opravdaju. A ljudi često imaju potrebu testirati svačije granice, pa tako i moje, iako to možda ne rade svjesno.
Od banalnih, tako da se ne drže dogovora ili se ponašaju nonšalantno u komunikaciji, igraju igrice, provjeravaju moju lojalnost… ma hrpa je zapravo primjera. Pa tako probaju jednom i dva put i pet puta i ja ih pustim, jer me iskreno zanima dokle su spremni ići? A onda, kad smatram da je dosta, jednostavno bude dosta.
Djela a ne riječi
Nisam osoba koja će nekome držati litanije. Nisam osoba koja će se inatiti, bahatiti ili izvolijevati neka objašnjenja. Niti ću ljudima govoriti kako očekujem da se ponašaju prema bilo kome pa tako i prema meni, jer u nijednom odnosu nije moj zadatak nekoga preodgajati. Moje je da djelima pokažem kakav odnos nudim i što očekujem, a na osobi je da zaključi može li s time držati korak i dali joj to odgovara.
Osoba sam koja ne gleda što je tko rekao već kako se ponio, pa sukladno tome i djelujem. I tu sam vrlo stroga. I vrlo disciplinirana.
Kad postavim granicu, neću ići provjeravati kakva mi je ograda. Je li rasklimana i jesam li možda ipak onako blesavo i naivno ostavila odškrinuta vrata? Ne. Znam da je granica jasna i ograda čvrsta i da osoba sama mora zaslužiti da joj opet poželim otvoriti vrata.
Mi ljudima pokazujemo kako nas smiju i ne smiju tretirati. I to pokazujemo tako što mirnim, sabranim tonom, bez okolišanja, izravno kažemo što nam smeta i što očekujemo, ali im isto tako mirne duše i otvorena srca damo do znanja da se mogu i ne moraju s nama složiti, ali da njihovo neslaganje znači trajnu promjenu u dinamici našeg odnosa ili izostanak tj prekid istog.
Samopoštovanje
I tad se povučemo i osobi damo prostora da sama donese svoje zaključke i svoje odluke i ne skačemo sami sebi u usta, nedosljednim ponašanjem (to je ono provjeravanje ograde i bacanje pogleda što je s druge strane i jesmo li možda ipak pretjerali). To se zove samopoštovanje.
Ljudi danas često zamjeraju kad im se postave granice jer živimo u vremenu kad je sve na izvol’te. I zapravo jako teško prihvaćaju da postoje smjernice po kojima bi se trebali ponašati, osobito ako žele biti dio nečijeg života. No, to je njihov problem.
Meni je sasvim jasno da ću se pristojno ponašati prema svima koje susretnem ali da ću osobitu pažnju pridavati načinu na koji postupam prema ljudima koji su mi važni, baš zato što su mi važni i baš zato što želim da uvijek budu dio mog života. I zbog toga ću jako paziti da ih ničim ne povrijedim, ne izdam njihovo povjerenje i budem osoba dostojna njihove ljubavi. Jednako kao što su oni dostojni moje.
Oni koji nemaju mudrosti, kulture a ni dovoljno duševnog i emotivnog kapaciteta da me poštuju kao osobu, ne zaslužuju moju ljubav. To možda zvuči vrlo grubo ali dugoročno je jedino ispravno.
Nema ustupaka ako želimo respect
Ljudima ne činimo uslugu tako što im stalno radimo ustupke u nadi da će progledati i shvatiti što smiju i ne smiju, da će se dozvati, da će osvijestiti da nisu u redu. Ne. Jer ljudi su nonšalantna bića koja vole svoj komfor i nisu ga se voljna odreći ako to baš nije nužno. No odreći će ga se kad im jasno damo do znanja da njihovi postupci nisu u redu i da se moraju potruditi oko odnosa s nama, ako žele da ostanemo dio njihova života. Ako ne žele, it’s okej, svatko ide svojim putem.
Ovo vrijedi u poslu, u prijateljstvu, ljubavi… pa čak i obiteljskim odnosima.
Ljudi koje volim, znaju da ih volim. Osobe koje su mi važne, znaju da su mi važne, ali nemam problem s tim da ih uputim kako se ponašati kad pretjeraju. A svi ponekad pretjeramo. I to činim baš zato što su mi važni. Jer oni koji mi nisu važni ne dobiju priliku uvidjeti da su negdje malo zeznuli. Njima trajno zatvaram vrata i više se ne osvrćem.
Ljudima je važno dati drugu i treću priliku.
Druga se daje kad netko pogriješi pa mu toplo i ljudski, bez napada kažeš – ‘Vidi stvarno se ne osjećam dobro kad to radiš, mnogo mi je ljepše kad to napraviš tako i tako jer se tad oboje osjećamo puno bolje, slažeš li se?’
Vjerujte mi da će se svaka osoba kojoj značite složiti i rijetko koja će doći do toga da vas ponovno povrijedi na taj način. Međutim ako se to dogodi, sagledate okolnosti zbog kojih se to desilo, pa kažete ponovno mirnim i ljubaznim tonom:
‘Sjećaš se onog našeg razgovora od prije par mjeseci kad sam ti rekla da se zbog toga i toga ne osjećam baš dobro? Možeš li molim te pripaziti da se to više ne ponavlja jer ne bih željela da to trajno naruši naš odnos?’
Ovdje smo osobi dali do znanja da to nije prvi put. I, da je na samom rubu, pa ako to ponovi još jednom, onda više nema ni zamolbe ni objašnjenja. Tada je to raskid odnosa.
Malo ljudi će uopće doći do faze da vam to naprave i drugi put. Ali, ako to naprave, nemate što puno dvojiti jer je osoba svojim konstantnim ponavljanjem nekog uvredljivog ponašanja pokazala da nije vrijedna vašeg vremena i pažnje. Tu ne gubite apsolutno ništa.
Vaše su emocije važne
Naravno da postoje situacije kad je raskid odnosa momentalan. Nećete davati drugu i treću priliku nekome tko vas je ružno slagao, prevario, fizički nasrnuo na vas ili napravio nešto jednako loše. To su trenuci kad nemate o čemu dvojiti.
Situacije o kojima osobno trenutno pišem, su one svakodnevne kojima ljudi sebi rade komfor od vašeg odnosa i prilagođavaju ga sebi, bez da razmisle kako se vi pri tom osjećate.
Govorim o prijateljima koji zovu samo kad im nešto treba ili pričaju samo o sebi. Koji se ne prilagode baš nikad vašem rasporedu ali očekuju da se vi prilagodite njima. Koji se ne jave kad su trebali a obećali su, pa vas uzimaju zdravo za gotovo itd.
Trebate im ukazati na njihovu nepromišljenost, jer imate obavezu sebe poštovati, ali, tako im i dajete do znanja da vam je taj odnos važan.
Ljudi nas tretiraju točno onako kako sami sebe tretiramo!
Ako pristanemo biti nečiji otirač onda ćemo točno to i biti, svaki ali svaki put. I ljudi će prolaziti kroz naš život kao da smo kolodvor. Neće se zapitati kako se osjećamo i je li to u redu jer mi se ne bunimo. Automatski će pretpostaviti da je to tako u redu. Negdje duboko u sebi oni jako dobro znaju da nije. Ali, zašto bi išta mijenjali kad im mi to svojom šutnjom i ustupcima dozvoljavamo?
Često su mi ljudi kojima sam postavila granice i pokušala dati smjernice u okviru našeg odnosa, rekli da sam bahata. Mnogi su se otvoreno ljutili, protestirali, neki me čak i pokušali uvrijediti. Svi oni dobili su kartu u jednom smjeru i nikada se zbog toga nisam pokajala, ali nimalo čudnovato, oni jesu.
Ljudi nas vrlo često počnu cijeniti tek kad nas izgube, a to je tužno. Zbog toga postavite granice. Postavite ih prvenstveno zbog sebe ali i zbog ljudi koji su vam važni. Vjerujte mi, oni pravi bit će vam na tome zahvalni, oni drugi… pa nisu ni osobito važni, zar ne?
Marija Klasiček
