Lako je biti mudar kad se ne radi o tvojoj koži i tvom srcu. Lako je reći; ‘okreni novu stranicu, kreni dalje, zaboravi.’ Lako je biti gospodar tuđim jadima. Lako je kad tebe ne probada u prsnom košu i kad ti to noćima ne krade san.
Posljednjih tjedana više šutim. Osobito kad mi ljudi pričaju svoja iskustva. Ne donosim zaključke i ne nudim instant rješenja jer sam naučila da takva ionako ne postoje. Svako je srce druga priča.
Jedino znam da ništa ne ide na silu. Nema ljubavi koja se rodila iz moranja, nema snova koji su se prisilno ostvarili i nema radosti u ničem što nije došlo iz duše.
Sve što glumimo
Možeš pokušavati voljeti za dvoje ali jednog ćeš se dana umoriti.
Možeš pokušavati živjeti po uzoru na nekog ali jednog ćeš se jutra zapitati tko si i čemu sva ta gluma? Možeš pokušati slijediti utabane pute, rutine, programe i ideje ali sve će te to dovesti jednom u slijepu ulicu puta za nigdje.
Možeš pokušati glumiti da ti do nekog nije stalo ali u nekom će trenutku ta osoba zaključiti da ti se dovoljno dugo nadala i poći će svojim putem. Ni sva silina truda neće je tad vratiti.
Ali nema savjeta, nitko ti neće reći što da radiš, nitko neće zamahnuti čarobnim štapićem i popraviti tvoj život i tvoje greške umjesto tebe.
Neke stvari svatko od nas mora sam. Neke odluke sami moramo donijeti. Neka poglavlja sami zatvoriti i na neka vrata sami pokucati.
I nitko nam neće reći koja su koja vrata, koja zatvaramo a na koja kucamo. Od koga ne dižemo nikad ruke a kome se svim srcem nadamo. Tko je naša osoba za zauvijek, ma što da nam se ispriječilo putem, a tko osoba koja je bila tek lekcija i poglavlje.
Knjigu svog života ispisujemo sami.
Sebi dugujemo priliku za 30 godina od sad, moći živjeti onaj san kojeg svako toplo ljudsko srce nosi u svojim grudima, a to je slika nas, s nekim kome smo dali svoj život i s kime smo stvorili život; obitelj i dom.
Ako imaš u srcu tu sliku i istinski joj težiš, znat ćeš koji su tvoji koraci, koja vrata zatvaraš i kamo se okrećeš, koga ne želiš izgubiti, za koga ne želiš da ti klizne kroz prste, a kome ćeš sam/a otvoriti vrata i ispratiti ga iz svog života.
Te korake nitko umjesto tebe neće učiniti.
Nitko ne može voljeti umjesto tebe.
Moderne virtualne ljubavi
A čudno svašta smo spremni ovih dana, ljutiti se, prigovarati, inatiti, šutjeti, birati nove izazove i kušati nove usne i nova tijela, sve kako bismo izbjegli bavljenje svojim srcem i življenjem u skladu s njim.
Radije ćemo lakšim putem nego kroz emociju, jer emocija zahtjeva da se ogolimo pred nekim, onako do kosti, da postanemo ranjivi i da pripadamo.
A nije moderno pripadati, moderno je živjeti od danas do sutra bez niti vodilje i bez sidra, bez odgovornosti.
No bez odgovornosti i bez sidra, bez odluke i želje za pripadanjem nema one budućnosti. Nema te naše osobe i nema dvorišta u kom se okupljaju naša djeca, naši unuci. Nema tog sidra zvanog obitelj ako nismo spremni kroz oluje da bi je stvorili.
I nije ljubav problem, nije da je nema, ali kao da nema hrabrosti i sve se nešto čeka… da ono drugo napravi prvi korak, da ono drugo riskira za nas dvoje, da ono drugo prvo dokaže da voli.
Smiješno.
Zaključim kako ćemo se kao vrsta kad tad istrijebiti jer što više vrijeme ide, sve manje smo spremni voljeti istinski i uživo, i sve su nam draže virtualne veze u kojima smo u trenutku jednim klikom ovdje, a u drugom opet klikom dovoljno daleko.
Ne može bolje?
Znam samo da nikad nisam požalila što sam pružila ljubav, pa čak i kad mi nije bilo uzvraćeno, jer mi nije ostao okus žaljenja u ustima. Nisu ostala pitanja “što bi bilo kad bi bilo”, jer voljela sam i nisam kalkulirala. Rekla sam čemu težim i kako izgleda moj san, moje sidro. I kad bih odlazila iz neke priče, odlazila bih mirne duše.
Nisam se nikad pokajala zbog ljubavi ali jesam se nagledala suza i kajanja, onih što su je se bojali, negirali, od nje bježali i skrivali. Igrali neke glupe igre, pisali neka čudna pravila, pa na kraju sami sebe porazili i u toj igri izgubili.
No na kraju priče netko će reći da previše filozofiram jer nije moderno pričati o emocijama. Moderno je živjeti modernim životom na moderan način i pritom biti moderno nesretan i tješiti se rečenicama poput: ‘U redu je, pa svima je tako.’
Ili možda ipak nije?
