Ugovor o zajedničkom kasko osiguranju za obiteljski karavan položen je na kuhinjskom otoku, točno između dizajnerskog aparata za espresso i zdjele s organskim limunom.
Na trideset i četvrtoj stranici, pod stavkom koja definira odgovornost u slučaju nepredviđenih prirodnih katastrofa, nalazi se sitan, jedva primjetan otisak prsta. Moj ili njezin – potpuno je svejedno. Birokracija braka ionako ne priznaje individualne dermoglife.
Uskoro će sedamnaest sati. Vrijeme kada se u našoj ulici aktiviraju prskalice za travu, proizvodeći onaj sinkronizirani, tupi šum koji simulira stabilnost.
– Jesi li stigao pogledati onaj aneks? – pita ona s vrata, odlažući ključeve na magnetski držač. Zvuk udarca metala o magnet obznanjuje da je faza radnog dana uspješno privedena kraju.
– Jesam. Sve je u savršenom redu. Pokrili smo čak i rizik od tuče na području čitave regije – odgovaram, dok moji prsti, potpuno neovisno o meni, sklapaju ugovor i umeću ga u prozirnu plastičnu foliju.
Birokracija braka i stambeni mitovi
Ona se osmjehuje. To je onaj supružnički osmijeh koji investira u bolju zajedničku budućnost – projektirani izraz lica koji kaže: trudimo se, gradimo naš mali, ušminkani komadić svemira, pazimo jedno na drugo.
U tom osmijehu leži najopasniji mit našeg stambenog bloka, mit koji se prenosi s generacije na generaciju kroz dobro posjećene večere i razgovore o uređenju potkrovlja – ideja da me njezina prisutnost može učiniti sretnim. Ili da ja imam administrativnu dužnost učiniti sretnom nju.
Prava prisutnost se ne može prepisati na drugoga u javnobilježničkom uredu. Ali mi se i dalje trudimo. Svaki dan donosimo sitne, tihe kompromise, brižljivo cenzurirajući rečenice prije nego što prijeđu preko usana. Supresija vlastitog mišljenja ovdje se smatra vrhunskim izrazom zrelosti.
– Misliš li da bismo trebali pozvati Darka i njegovu suprugu na roštilj idući vikend? – pita ona, otvarajući hladnjak. – Čini mi se da bi nas to malo trgnulo. U zadnje vrijeme smo nekako… statični.
– Odlična ideja. Darko je baš spominjao da je nabavio novi set noževa – kaže moj mehanizam za komunikaciju.
Ušminkani sinkronicitet
Iza te prividne blagosti ne postoji ništa osim hladnog promatranja. Živimo u stalnoj, tihoj panici od gubitka, u strahu da bi ta druga osoba mogla jednostavno išetati kroz klizna staklena vrata i sa sobom odnijeti čitavu strukturu. Zato se grčevito držimo rituala, dok nam u pozadini polako trune sitna, gorka zamjerka zbog svega što smo prešutjeli.
Ona vadi posudu s očišćenim povrćem. Ja uzimam dasku za rezanje. Radimo u savršenom, ušminkanom sinkronicitetu, poput dva operatera koji marljivo ispunjavaju formulare.
Prethodne kolumne:
Protokol za uzorne građane: Koliko života živimo na autopilotu?
Zašto najviše ismijavamo stvari koje nas potajno zanimaju?
Najteže je napustiti priču koju pričaš o sebi
Zanimljivo je to s identifikacijskim pitanjima poput tko si, što si, gdje si, čime se baviš… Kako odgovoriti na njih? Hoćeš li početi nizati suhoparne, biografske etikete koje u biti ništa suštinski ne govore? Odgovor na pitanje tko sam ja, toliko je složeno da je na njega nemoguće dati odgovor s kojim možeš biti smireno zadovoljan. Mudri kažu, sve bliže i bliže prilaziš pravom odgovoru ako otkriješ što nisi. Tekstovi koje čitate, bave se upravo time.
Izdvojeno
Toksični prijatelji su zapravo emocionalni predatori
Kupujete novi mobitel? Pet stvari važnijih od broja megapiksela
Nered u domu? Potencijalni znak nekog psihološkog poremećaja
Tjedni horoskop od 26. listopada do 1. studenoga: vrijeme za nove dogovore
Što je energetska psihologija?
Zvijezde vječnog sjaja: 5 najljepših žena 20. stoljeća
Nesvakidašnji načini oslobađanja od stresa
Dinamo nije izgubio ono najvažnije. Ali vrijeme je da se 70.000 ljudi toga sjetiPodržite rad portala AboutMen.hr
Naš sadržaj ostaje besplatno dostupan svim čitateljima. Ako želite podržati neovisno stvaranje sadržaja i daljnji razvoj portala, možete nas sponzorirati jednokratnom uplatom.
Sponzorirajte naš rad
